I. S. Turgenjev (1818-1883), odgojen u plemićkoj obitelji. Velik dio života proveo u Njemačkoj i Francuskoj, gdje se kretao u društvu znamenitih književnika poput braće Goncourt, Flauberta i Zole. Jedan je od najistaknutijih predstavnika ruskoga realizma. U zbirci priča Lovčevi zapisi (Zapiski ohotnika, 1847-52) ocrtao je društveno-političku situaciju u Rusiji prije ukidanja kmetstva. Kritika ističe njihovu funkciju u oblikovanju svijesti za nov pogled na uređenje života u zajednici. U romanima Rudin (1856) i Plemićko gnijezdo (Dvorjanskoe gnezdo, 1859) prezentirao je tipove “suvišnih ljudi”, darovitih i inteligentnih plemića koji nemaju snage za djelovanje, oživotvorenje ideja, nego se cijeli život muče u izlaganju ambicioznih projekata. U kasnijim djelima nemoćni pojedinci evoluiraju. Tako u romanu Uoči novih dana (Nakanune, 1860) junak je energični mladić, koji se bori za oslobođenje svoje zemlje, ali on nije Rus nego Bugarin. U Očevima i djeci (Otcy i deti, 1862) predstavljen je tip pučkoga intelektualca, “nihilista” Bazarova, koji dolazi u sukob s predstavnicima plemićke kulture i patrijarhalnoga načina života. Kritika je u njegovim romanima osobito isticala čudesne opise seoskih krajolika, učene dijaloge što ih vode intelektualci te uvjerljive opise ženskih likova. Potkraj života izdao filozofske, lirski intonirane crtice Pjesme u prozi (Stihotvorenija v proze, 1882).
