Susretali smo se, ispijali kave u Potepuhu, hodali gradom, “hodali uz prugu”, našli se u žamoru, napravili ”Žamor”, mimoišli se u žamoru. Poslao me na ”tamno mjesto“ (njegov naslov) dok odšetao je ”negdje”, zastao u “kasnom ljetu”, nastavio u tišinu… Bilo je zanimljivo, neprevidivo, zahtjevno… nikad lako. Lakoći je mjesto u nepodnošljivosti. Kao i odlascima…
Negdje je drugdje, npr. u tekstu Miroslava Mićanovića:
Poezija pokretnih dobara
(Danijel Dragojević (1934–2024)
Poezija Danijela Dragojevića odupire se unaprijed zacrtanim i očekivanim opisima, katalogizacijama i vrednovanjima. U jednostavnoj složenosti, heterogenosti i stvaranju „uvećanih dobara koja kidaju granicu“ poziv je na pustolovinu čitanja, čitanja koja će biti različita, prepuna čvorova, mjestimičnih zamki poduprtih mišlju „da smo odveć nemoćni i smrtni“. Paradoksalno, njegov pjesnički glas, koji je uvijek Drugi, svojom je ustrajnošću u odustajanju od institucionaliziranja, svođenja na jedan zemljovid, interesom za višeslojnost i višeznačnost različitih kartografija, postao standard, znak za prisutnost na onim mjestima poezije koja se kriju u zagradama, obnavljaju u ozbiljnosti i radosti, fluidnosti i lebdenju, opsesijama i predmetima koji stječu pred našim očima svoje stvarno tijelo.
Skriveno u zagradi često je predmet pjesnikova interesa: možda je to Bog, disanje i korak pri ulasku u grad, stupanje u šutljivi anorganski svijet, dospijeće u jeziku, u svijet. Zagrada, tom pismu rizomskog značaja, promjenjivo je područje i oblik osjetljivosti kojim se čuva važnost i složenost teksta, kojem se pridodaje i oduzima, ugađa, u koji se uključuju znanje i neznanje, manjak i višak, razlika i zamjena. Dragojevićeva poezija nerijetko živi između jednog „i“: svjetiljke i spavača, nevremena i drugog, ali je istodobno dnevnik pisanja i upisivanja, biografija glasa kojeg nije bilo, glasa koji se oblikuje i stvara u mraku svjetova i radosti ljetnoga dana. Glasa koji nastaje u „talionici razlika“, kao tkanje onoga što se stječe u fenomenološkoj redukciji, egzistencijalnoj zbrinutosti i nezbrinutosti, u igri dopunjavanja onog što smo mislili da je završeno i potpuno. Metafora i metonimija na djelu.
Dragojević nadomješta i zamjenjuje, riječ i prizor, dječju bolest i siromaštvo fiks-idejom, zvuk klompe i predvečerja, bijesa i bolesti, neba i zemlje. Gore i dolje, buduće i prošlo, lebdenje i gravitacija, misao i nemisao, fabulacija i priča, igra i broj, ptice i stabla, pitanje i odgovor, imena i sveci: o svašta, o nešto, o ništa – sve je podložno promjeni, kretanju, vodoravnoj i vertikalnoj mobilnosti. I nije sve nabrojano sve, i nije rečeno sve!
Ali, onda brzo treba reći: sve se u njegovu pisanju odvija daleko opreznije u govoru nego li je to sada u jeziku koji opisuje čitanje „prirodopisa“, dnevnika komentara „razdoblja karbona“: „govoriti glasno nije manja a mana od slaba vida ili stupnja gluhoće jer su posljedice iste: ne vidimo i ne čujemo.“ Dragojevićeva ne traži svoje nasljednike, ona je mjesto živih jezika unutar svojih granica, ona živi kao otok okružen morem, otok sa svojim govorima, biljem i znacima, živi od osjećaja i želja i gledanja mjesta pred nama „u koja nikad nećemo stići“. Ona se ne smješta na jednom odredištu, ona u dijalogu sa sobom živi od odupiranja svemoći teorije (znanja), ali je i prisvaja, uključuje: je li to mudrost, je li to ključ za drukčije čitanje svijeta. Odgovor je, naravno, samo djelomičan, kao zen: i jest i nije. Razlika, odustajanje, prisutnost, zamjenične igre, glas, vidljivo i nevidljivo – mogli bi u svojoj nosivosti davati samo neke od neuhvatljivih koordinata poezije Danijela Dragojevića, poezije pokretnih dobara.
Razgovarajući o paradoksu prisutne neprisutnosti, drugačijem i Drugom, o polilogu i nesvodivosti, ispomažemo se u opisima tekstova koji nas obuhvaćaju, iz kojih istupamo i vraćamo im se kao na sasvim druga mjesta, kao što i ta poezija uvire i izvire, pojavljuje se i nestaje, drukčija i druga, različita i po nečemu ista: kao pamćenje i zaborav, kao vrijeme i tijelo, kao pismo i glas. Na otoku ili brodu, putovanje i plovidba su neminovnost, ona sretna nesigurnost koja govori o tome da si živ: dok promiču gradovi i mjesta, dok se spaja more i pogled, dok u potpalublju rade motori i spaja se ništa s ničim, dok riječi gubitak i praznina, odsutnost i smrt, miruju i šute. Mjestimično. Privremeno. Drugdje.
