Šutnja zrcala

S kineskog preveo Vojo Šindolić

Poezija koju su mladi kineski pjesnici početkom sedamdesetih godina pisali bila
je imažistička, subjektivna i često nadrealna. Premda takva poezija nije imala
otvorene političke namjere, ona je ipak predstavljala izraz osobnih osjećaja,
maštanja i želja, i vlasti su je smatrale subverzivnom i opasnom po opću
zajednicu. U vrijeme studentskih demonstracija 1978. godine, poezija mladih
kineskih pjesnika iz tog razdoblja postala je svojevrsna pjesnička savjest
kineskog društva. Bei Daova pjesma Odgovor, s njezinim jednostavnim i
strastvenim stihom “Ja-ne-vje-ru-jem!” predstavljala je isto što i pjesma Boba
Dylana Vijori se u vjetru (Blowin’ in the Wind) za američku i zapadnoeuropsku
generaciju sredinom šezdesetih, i bila je reproducirana na brojnim zidnim
plakatima. U prosincu 1978. Bei Dao i njegov prijatelj Mang Ko objavili su prvi
broj subkulturnog i avangardnog književnog časopisa Danas (Jintian) koji nije
poživio ni dvije godine prije no što su ga službene kineske vlasti zabranile 1980.
godine. Naime, za vrijeme tzv. “Kampanje protiv duhovnog onečišćenja”
novonastala poezija objavljivana u prvom kineskom samizdat časopisu Danas
bila je i službeno optužena, proglašena opasnom po društvo i zabranjena kao
poezija “sumnjivih vrijednosti”.
Tražeći novu vrstu poetike, mnogi mlađi kineski pjesnici s početka
sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća eksperimentirali su sa slobodnim
stihom na hermetičan način, upotrebljavajući gotovo šifrirani jezik koji su
karakterizirale prikrivene, onirične slike i eliptična sintaksa. Taj jezični stil u
kojem su subjekt, vrijeme i brojke teško shvatljivi, a prijelazi nejasni, u Kini je
nazvan menglong shi ili, u prijevodu, “maglovita poezija”.

Vojo Šindolić