Faunovo popodne

Priredio i preveo Zvonim Mrkonjić

Ako je Arthur Rimbaud i protiv svoje volje prepustio svom nemirnom životu da tumači
njegovu poeziju, Stéphane Mallarmé (1842. – 1898.) proživio je život koji ni po čemu ne
slijedi preobrazbe njegova pjesništva. Izvana, Mallarmé je mirno trajao svoj vijek radeći niz
godina kao profesor engleskog jezika, isprva u pokrajini, a zatim od 1871. u Parizu. Taj mirni
život imao je svoje ljudske radosti i žalosti, ali njegov se najsadržajniji dio odvijao na
području duhovne avanture Mallarméova pjesništva. Znajući prisnu cijenu te avanture,
Verlaine je Mallarméa svrstao među “proklete pjesnike” pridonijevši više od bilo čega drugog
da njegov rad postane poznat izvan uskog kruga prijatelja i znanaca. Zapravo, nakon
Baudelairea, Rimbaud i Mallarmé otvorili su francuskom pjesništvu dva puta. Prvi je put
korjenite mijene i raskida, kojemu poprište nije samo književnost nego i pjesnikov život
skupa s njegovim širim kulturnim i društvenim okvirom; drugi put vodi pjesnika da svladavši
teškoće pjesničkog umijeća počne razmišljati o samoj osnovi poezije, o jeziku. Sljedbenike
prvog puta nazvao je Marcel Raymond vidovitima, a one usmjerene drugim pravcem
artistima, napomenuvši i sam koliko ovu razdiobu smatra približnom i nepotpunom. Mallarmé
će postati najvećim artistom francuskog pjesništva da bi iscrpio i sam pojam artizma,
pokazujući razboj ništavila na kojemu počiva temeljiti pjesnički rad. I Mallarmé polazi od
iskustva parnasovaca od kojih baštini smisao za predmetno, ali mu je obzor svjetonazor
duhovno određen Baudelaireovim pjesništvom. Život se suprotstavlja Idealu, ali je svaki
pokušaj bijega iz skučenih životnih okvira sputan strahom od onostranog. Pa ako mu ranije
pjesme – primjerice „Plavet“ („L’Azur“, 1864.) – govore o neuspjehu bijega, Mallarmé će u
svojim daljnjim pjesmama napraviti taj presudni korak i suočiti se s Idealom, da bi otkrio u
njemu ideju Književnosti.(…) (Z. Mrkonjić)