Ponornice

Bagić Krešimir

14,60 

Što su ponornice u zemljopisu, u poeziji? Ako ih se opisuje prema domaćim prilikama, može se reći da u nejednakim omjerima, dijelom ili cijelom dužinom, teku ispod zemlje kroz krški sustav i spajaju više razdvojenih područja koja zahvaljujući njima čine jedinstvenu cjelinu. Slikama i figurama dolazimo do onoga što se u Bagićevim Ponornicama razdvaja i spaja, vidi i ne vidi, vrtloži, nastaje i nestaje, što pristiže iz paradoksalnog uvjeta: šutjeti na sav glas! O čemu i kako šutjeti, pisati i pjevati na sav glas: „šutjeti kao što se jablani povijaju na sjevernom vjetru/ šutjeti kao intelektualci u predgrađima i diktaturama/ šutjeti na jeziku bogova i Sokratovu jeziku“. Složene u prividnom kronološkom nizu, redovito označene brojevima i ne uvijek naslovima, ponornice su domišljene kao pjesme, dnevničke bilješke, parafraze. Ali one su više od onoga što im je, oslanjajući se na upućenost i znanje, namijenio njihov autor: uzbudljive, neistražene, ozbiljne gnomske izreke, prepisani arhaični uzorci, otkriveni uzroci. Slagane su kao soneti, crteži, intervencije u drugom formatu, kao svjedočenja, komentari, uvidi, kao zaključci, potvrđivanja i rasuđivanja. Jezik i ne-jezik, ako je tako moguće misliti o granicama svijeta od Gorgije Leotinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona. Ponornice žive od različitih poticaja, slučaja i vijesti, od čitanja i bavljenja drugim tekstovima, čuvaju svoja i uzimaju imena drugih, istražuju vlastita potonuća dok traže izlaz na svjetlo dana. Imaju okus melankolije dok govore o gorčini nakon revolucije ili o odbijanju iznuđene angažiranosti, čuju se kao uznemirujuće vijesti i slušaju kao stišana „glazba podneva i činjenica“. Očekivano se poezija ponornica nadovezuje na pročitano, zagubljeno, zaboravljeno i sliči na dopisivanje, na palimpsest koji pulsira od užitka igre i grafičkog oblikovanja slova, riječi i značenja, složenih od preskoka, iznevjerenih očekivanja, od pitanja: „Ako ono o čemu govorimo ne postoji, možemo li uopće govoriti o onome što postoji?“ Ponornice započinju na prešućenim, iskorištenim mjestima, izranjaju kao poziv, vedra poskočica i pretvaraju se u narativ o relativnosti i prolaznosti vremena i njegovih parola. Nisu daleko od ironična uvida da „pisac treba kritičara/ koliko i plivač čizme“ i da se „kao i obično cijene se nove cipele i/ stari koraci“. Nastale između lingvistike i politike one su dnevnik samoće, radost pisanja i manifest slobodnog pisanja. Bagić je pjesnik koji se ne boji zaziva i vokativa, šume i zemlje, dok traži jedno od mnogih svojih „ja“, jezik mu je baš kao što govori o drugom: sladak, strasan i crn kao lastavica. Kad ga knjiga napušta, ne piše pravocrtno, ne od početka do kraja, ulovi jednog zeca u više grmova, ili više zečeva u istom grmu, kako navodi u jednom od citata, „često se krijepi na istim izvorima i tetura kakvim neprohodnim područjem i ne vodi računa o ulovu, nego o onome što se doznalo o istraženu teritoriju“. Kreni, čitaj! – može se viknuti, ali s ponornicama to nije dovoljno, nije sve. (Miroslav Mićanović)

SKU: 9789533342948 Kategorija:
Author Picture

Bagić Krešimir

Krešimir Bagić (1962) pjesnik je, stilističar i kritičar.
Zbirke pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem, 1988), Između dva snažna dima (1989), Krošnja (1994), Bršljan (1996), Jezik za svaku udaljenost (2001), Le palmier se balance (Pariz, 2003), U polutami predgrađa (2006), Trebalo bi srušiti zidove (2011), Plaši li te moja boja (2013), Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème des miettes de pain en traversant les bois (Rennes 2016).
Znanstvene i esejističke knjige: Četiri dimenzije sumnje (koautor, 1988), Živi jezici (1994), Umijeće osporavanja (1999), Brisani prostor (2002), Treba li pisati kako dobri pisci pišu (2004), Rječ- nik stilskih figura (2012), Uvod u suvremenu hrvatsku književnost (2016), Pogled iz Dubrave (2017).
Sastavio je izbore proze Poštari lakog sna (1996) i Goli grad (2003), uredio Rječnik Trećeg programa (1995), Leksikon hr- vatskih književnih kritičara (2012), zbornike Važno je imati stila (2002), Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor (2006), Ivan Slamnig, ehnti tschatschine Rogge! (2011), suuredio zbornike Je- zik in fabula. Pisci o jeziku i stilu (2017), Jezik in fabula: zbornik radova (2018), priredio izbore iz pjesništva Zvonka Makovića, Stjepana Gulina i Josipa Severa.
Predavao je hrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996–1999). Bio je voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005–2009). Profe- sor je stilistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Urednik je portala stilistika.org.