Paket “Roman u tranziciji”

Jasmin Imamović (1957), završio je Pravni fakultet u Sarajevu (kao pravnik objavio je više knjiga, znanstvenih i stručnih radova iz područja građanskog prava). Član je Društva književnika Bosne i Hercegovine. Živi i radi u Tuzli. Piše romane, novele, kratke priče, eseje, scenarije, radio drame. Roman Ubijanje smrti (1994) dobio je odlične kritike u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, a već 1995. doživio je drugo izdanje, koje je rasprodano samo za dva mjeseca. I njegov drugi roman Besmrtni jeleni (Bosanska biblioteka, 1996), Klagenfurt/Celovec iz Austrije i radio Kameleona iz Tuzle naišao je na pozitivnu reakciju čitatelja i kritike. Romani su nagrađeni Prvom nagradom na tradicionalnom međunarodnom skupu izdavača i kulturnih fondacija održanom u Pazinu u svibnju 1999. godine. Napisao je i sljedeće romane: Obožavatelj trena (2003) i Slana zemlja (2015). Imamovićevi prozni tekstovi prevedeni su na engleski (nagrada britanske ambasade za priču, antologija suvremene bosanske priče na engleskom), zatim na poljski, njemački i francuski jezik.

Dušan Mitana (Moravské Lieskové, 9. prosinca 1946) slovački književnik. Nakon završene srednje škole radio je godinu dana u tvornici u rodnom mjestu. 1965. godine otišao je u Bratislavu studirati novinarstvo, ali je studij prekinuo i 1967. započeo studirati filmsku i televizijsku dramaturgiju koju je završio 1972. godine. Od 1973. godine radi kao urednik poznatoga književnog časopisa Romboid, ali je 1975. godine uslijed procesa tzv. normalizacije nakon Praškoga proljeća otišao iz redakcije, te otada kao profesionalni književnik djeluje u Bratislavi. Mitana pripada najznačajnijim i najpopularnijim suvremenim slovačkim prozaistima. U književnosti se javlja 1965. godine pripovijetkom Oáza s jabloňami u časopisu Mladá tvorba koji je lansirao gotovo cijelu novu generaciju slovačkih književnika (D. Mitana, D. Dušek, I. Štrpka, P. Repka). S Mladom tvorbom će intenzivno surađivati sve do njene zabrane 1970. u jeku “normalizacije”. Godine 1970. izlazi mu knjižni prvijenac, zbirka pripovijedaka Psie dni, koja prema svojim idejnim i estetskim ishodištima pripada još šezdesetim godinama, kada je većina pripovijedaka iz zbirke nastala. Za te pripovijetke karakteristična je iracionalnost i svojevrsna tajnovitost. Iako sve pripovijetke polaze od realnih (štoviše običnih) životnih situacija, nerijetko se u njima javlja iracionalni motiv koji ih transformira u pripovijetke s tajnom i koji u većini slučajeva i ostaje neobjašnjen, tako da tajnovitost u njima nije ishodište priče, već sredstvo gradacije ili čak njena poanta. Ili, kako se to najbolje opisuje u Jastrabu, središnjoj pripovijetci zbirke: “Tajna nije za otkrivanje. Ona jednostavno jest.” Time Mitana stvara određeni invarijantni književni model koji će puno puta kopirati, a koji kritičar T. Horváth naziva strukturom rebusa. Ubrzo slijedi novela Patagónia (1972), koja je u velikoj mjeri autobiografska i koja se temelji na realnom životnom doživljaju, subjektivno poimanom kao nešto posebno, jedinstveno i očaravajuće. U sljedećoj zbirci Nočné správy (1976) Mitana se vraća na stare staze, pune apsurdnosti i irealnog, ovaj put obogaćenih fantastičnim i magijskim elementima. Godine 1984. objavio je svoj prvi roman Koniec hry - psihološki roman s detektivskim zapletom. Podijeljene kritike kojima je roman dočekan pokazale su da je Mitana prvenstveno novelist. Sljedeći roman Hľadanie strateného autora (1991) ima postmodernističke značajke i ustrojen je na principu kolaža tekstova koji pripadaju heterogenim žanrovima i raznim funkcionalnim stilovima. Slijedi još jedna uspješna zbirka pripovijedaka Slovenský poker, 1993, u kojoj mu uspijeva stvoriti atmosferu izuzetne i napete situacije koja dinamizira djelovanje likova, ali koja je prožeta i crtom skeptičnoga humora. Mitana je i autor dviju zbirki pjesama: Krutohory (1992) i Maranatha (1996), za koje je kritika ustvrdila da su prije svega dopunom njegove proze. Maranatha već pripada kršćanskoj fazi Mitanova stvaralaštva koja je kulminirala pararomanom Návrat Krista (1999) u kojemu se Mitana iznova koristi miješanjem žanrova i primjenjuje paraliterarne žanre, pogotovo publicistički. Dosad najuspješniji roman Môj rodný cintorín (2000) Moje rodno groblje (2003), kvaziautobiografski roman o djetinjstvu u provinciji, prepun crnog humora i sarkazma. Zadnja zbirka pripovijedaka Krst ohňom (2001) podsjeća na Mitanine rane priče, ali na njih i upućuje mnogim autobiografskim i intertekstualnim reminiscencijama.