Marginalna knjiga

Pisana pomno i postupno Marginalna knjiga Ljube Pauzina, na svu sreću, ostaje nedovršena,
nedovršiva i otvorena, ali ujedno na oprezan i skriven, prigušen i začudan način žestoka i
uznemirena. Uznemirujuća u teksturi, građenoj literarnosti i različitosti stilskih perspektiva iz
kojih se govori o obvezujućim temama egzistencije, opstanka i izdrživosti, kao da se ogleda u
dnevniku drugog, druge, čineći „to oprezno s ponekom sumnjom i malenim strahovima“.
Poetična i usplahirena, erotična i skrušena, pomirena i uvjerena u invenciju svakodnevice,
ona je knjiga ogledanja i odustajanja. Pripovjedač, esejist ili pjesnik, kako kad i za koga,
govoreći pita drugog sebe, ili svoga mogućeg čitatelja o naravi života i njegove prolaznosti.
Paradoksalno, rubnost je drukčije pomaknuto središte, ime za izgubljeni i nestali „nevini
svijet“ kojeg, čini se, nikada nije ni bilo… Nepostojeće, izgubljeno i zaboravljeno iznova se
oblikuje, o njemu se dogovara i sporazumijeva šaptanjem i dozivanjem, sjećanjem i čitanjem,
posuđivanjem, zapisivanjem i pisanjem. Glas „marginalne knjige“ istodobno je fluidan i
obvezujući: promjena agregatnog stanja teksta nužna je da bi se pripovijedalo, da bi se
izreklo prošlo (vlastito) izgubljeno mjesto. Otklon od postojećeg, onkraj nezaustavljivog
vremena, pretvara se u melankolično podsjećanje i traženje radosti u riječi. Riječi koja čini
tisuću slika, riječi koja je dodir i tjelesnost, skrovište za jedinstven osjećaj osame,
izdvojenosti od užurbana i prolazna svijeta. Neostvarivi ideal biti izvan svakodnevnog u
nesvakidašnjem, u živom i stišanom pokretač je ovih priča: „Sada znaš da više ne moraš
pokušavati. Otpuzao si natrag u sebe i gotovo si sretan zbog toga. Kao da si se vratio kući.
Kao da si se vratio tamo odakle si i krenuo.“ Zrcaljenje prošloga i gubitak čvrstog tla koji se
izjednačava u potpunosti i zaokruženosti ovih proza, fikcija i metatekstualnih podsjećanja,
referenci, u suglasju je s infinitivom vremena, s njegovim nalozima i propustima. Nasuprot
osjećanju njezina autora da je pregažen, da ga je u doba slike vrijeme pregazilo, traje
uzbudljivo hodanje unatrag i razmicanje svjetova. Pauzinov pripovjedački plan je vraćanje
priče u usta, u tamno i nevidljivo, skrivanje i razotkrivanje koje može biti pjesma ili priča,
esej, mikrofikcija i makrofikcija, u svakom je slučaju put u nepostojeće „stvarno postojanje“.

Nismo daleko od pomisli da je jedino tako moguće živjeti, opstati i kao da je to u umjetnosti
pričanja jedini mogući ostvarivi cilj, ostvarivi svijet!

Miroslav Mićanović