Berlin

Šteger Aleš

15,93 

God. izd.:
2010.
broširano, šivano
158 str.

U knjizi Berlin faktografiji je dodijeljena marginalna uloga, a ono što je istinski njezin sadržaj pripada  autorovu jednogodišnjem boravku u gradu. Reći kako je knjigu moguće razumjeti i kao vrlo osoban dnevnik, ali s precizno lociranim zbivanjima, kako se opisi mjestâ koja se spominju dopunjuju intenzivno življenim iskustvom, možda ne bi bila sasvim pogrešna karakterizacija Štegerove knjige. Zaista, u knjizi Berlin najmanje treba vidjeti putopisne zapise ili prepričavanje nečega što je nekoć netko drugi govorio. Šteger u konkretan prostor upisuje sebe, upisuje svoje iskustvo i gotovo da inzistira na takvoj vrlo osobnoj vizuri. Nadalje, Berlin koji ovdje nalazimo Berlin je viđen i življen s početka 21. stoljeća. Tragovi vremena, vremana u kojemu je Berlin bio glavnim gradom, susreću se kao jasne referencije, ali ništa drugo. Autor nije niti sentimentalan, niti nostalgičan za vremenom koje je iza njega i koje pripada pozornici na kojoj se, igrom slučaja (…) zatekao. On nastoji pisati vlastite trenutke, a ne vrijeme. Trenutke senzibilnoga pisca koji prostor što ga okružuje i u koji uranja bez distance on misli i osjeća drugim jezikom. (Zvonko Maković u Pogovoru)

Berlin: fragmenti

Krećući se tekstom knjige Berlin Aleša Štegera, dobiva se dojam kako mu je za pisanje bila važna topografija grada. Međutim u jednom intervjuu on ističe kako je Berlin poseban i stoga što je to bio gotovo sasvim srušen grad koji iz ruševina nije izrastao pomoću kolektivne anamneze, nego je prije izmišljen na temelju svega onoga što se u njemu dogodilo. Topografija je dakle prije fikcionalna nego stvarna. Nadalje, uspoređujući ovu knjigu s jednom od najslavnijih knjiga posvećenih Berlinu, a to je ona Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900, autor se s pravom distancira od Benjamina, a kao glavni razlog ističe činjenicu da je Berlin bio Benjaminov grad koji je on opisivao iz neposredne blizine: iz poznavanja svega onoga što taj grad čini koliko posebnim toliko i svakodnevnim. Kao osnovnu razlikovnu mjeru koja ga dijeli od Berlina Aleš Šteger ističe jezik, koji mu u tome gradu neprestano naglašava drugost, činjenicu da jezik Berlinčana nije njegov prostor. Štoviše, na početku knjige on će jasno navoditi jezične razlike njemačkoga jezika koji mu je blizak, a to je austrijski, možda neka verzija bečkoga, štoviše K&K jezika, a koji je vrlo dalek njemačkome standardu kojim se govori u Berlinu. Nadalje, postoji i jedna mnogo upečatljvija razlika, a to je da autor ulazeći u temu svoje knjige, dakle grad Berlin, neprestano ima na pameti elementarnu činjenicu: svoje slovenstvo. Zakoračili smo dakle iz konkretnoga prostora grada, njegovih ulica, trgova, aleja, arhitekture, kavana… u područje jezika. I zaista, upravo iz činjenice jezika treba čitati ovu neobičnu, lijepu i nadasve zavodljivu knjigu.

Siguran sam kako se mnogi neće složiti s ovom tvrdnjom, da će u preciznom nabrajanju konkretnih mjesta i dalje Štegerov Berlin čitati kroz raster ulica, spomenika, preciznih opisa sasvim konkretnih detalja, kao neku literarniju verziju bedekera ili barem putopisa. Međutim ova je knjiga sve samo ne vodič kroz grad, pa ma i vodič dobroga i imaginacijom iznimno bogatoga poznavatelja grada. Aleš Šteger iza sebe već ima knjigu (Včasih je januar sredi poletja, 1999) koju su kritičari žanrovski odredili kao putopis, međutim isto su se tako tražile i dopune takve žanrovske klasifikacije. Berlin je još manje knjiga koja bi se mogla žanrovski definirati kao putopis, kao opis jednoga grada koji je po mnogočemu izniman. Ruku na srce, ni Berlinsko djetinjstvo oko 1900. Waltera Benjamina nije bila knjiga u kojoj je autor nastojao sačuvati činjenice grada koji se intenzivno mijenja, grada koji ga je u punom smislu odredio. Nije ta Benjaminova knjiga ni memoarska, u kojoj bi on tek sabirao svoja sjećanja. Ako je ičemu Walter Benjamin ovdje nalik, onda su to knjige Prousta i Rilkea, prije svega Rilkea iz Zapisa Maltea Lauridsa Briggea. No ni takvo nastojanje kojim bi se referencijama pojasnila jedna lijepa knjiga jednog od najvećih pisaca i filozofa 20. stoljeća ne približava nas onome čemu bih se želio približiti, a to je Berlin Aleša Štegera. Spominjanje Benjamina ipak mi se čini važnim, i to iz jednog drugog razloga, a ne njegove knjige posvećene gradu njegova djetinjstva. Vjerojatno najsveobuhvatnije Benjaminovo djelo, a to su Pasaži, kroz tisuću stranica rukopisa, najvećim dijelom izmrvljene, sasvim fragmentirane naracije, nastoji rasvijetili jedan grad. To je Pariz, koji u svoja dva ekspozea ima naslov koji mnogo preciznije govori o sadržaju ovoga čudesnog rukopisa – Pariz, glavni grad 19. stoljeća. Tim skokom iz prostora u vrijeme Benjamin je, zapravo, u mnogo čemu rasvijetlio svoju intenciju. Zakoračio je u nešto gipko, nešto što mu klizi dok ga opisuje i piše se samo.

Ako Pariz shvatimo kao glavni grad 19. stoljeća, zaista nema niti jednoga drugog grada koji bi, osim Berlina, mogao biti glavnim gradom 20. U Berlinu su se prelamali svi ključni događaji koji su ispunili prošlo stoljeće, i to od samoga početka do njegova kraja. Austrijski slikar Oskar Kokoschka objavio je pred kraj svojega dugoga i bogatog života izuzetno zanimljivu autobiografiju, Mein Leben (1971). Na jednom se mjestu sjeća Berlina s početka 20. stoljeća, kada je upravo u tome gradu započela njegova slava i uspjeh. “U mome sjećanju Berlin izgleda kao mreža metroa, nadzemnih željeznica, vlakova i tramvaja, kolona fijakera, automobila, motor-bicikla, a uz to svjetleće reklame, blistave kinodvorane, zvučnici i kavanski orkestri, možda i šestodnevne utrke, ne sjećam se više. I novinski papir po ulicama! Sve je to danonoćno držalo osjetila budnima. Kao što u impresionističkom slikarstvu razbacane boje još ne znače sliku, koja se može razaznati tek s odstojanja, tako opis jednog dalekog događaja čiji sam očevidac bio zahtijeva distancu s koje se tek drugima može stvoriti predodžba o tom gradu čiji su stanovnici očigledno i sami bili iznenađeni time što su doslovno preko noći postali velegrađani.” Berlin se, kao niti jedan drugi grad, u samo trideset godina preobrazio iz dosadne pruske metropole u moderan velegrad koji je po svemu mogao parirati Parizu, metropoli 19. stoljeća.

Precizan opis grada koji donosi Kokoschka podsjeća me na opise brojnih fotografija i inserata iz filmova u vrijeme pred Prvi svjetski rat. Štoviše, Kokoschkino bilježenje uličnih prizora moglo bi se i locirati u potezu Potsdamer Strasse, Potsdamer Platz, Leipziger Platz, Leipziger Strasse, Friedrichstrasse. To i nije neobično, jer je taj bečki slikar za svojih ranih boravaka u Berlinu i boravio upravo u tim dijelovima grada. U Berlin je naime došao na poziv Herwartha Waldena, koji je u Postdamer Strasse imao svoju galeriju Der Sturm, a u toj je ulici uređivao i istoimeni časopis u kojemu je, među prvima, predstavio Kokoschku. Mnogo godina kasnije, druge polovice osamdesetih godina, Peter Handke i Wim Wenders stvaraju jednu od najljepših priča posvećenih Berlinu, film Nebo nad Berlinom u kojemu nas lik ostarjelog naratora, imenom Homer, vodi opustošenim dijelovima negdašnjega Potsdamer Platza i spominje trgovine, restorane, kavane, među kojima i slavnu Josty Café. I svega toga tih osamdesetih godina prošloga stoljeća više nema, a ono što upada u oči jest posvemašnja pustoš i zid koji dijeli istočni od zapadnoga dijela grada. Zid koji je bio simbol jednoga razdoblja dvadesetoga stoljeća. Berlin je u prvim desetljećima 20. stoljeća, kao niti jedan drugi moderni grad, isticao identitet modernoga urbaniteta u umjetnosti koja je u njemu nastajala, ali i u svakodnevnome životu. Od Kirchnerovih neurotičnih crteža i slika nastalih između 1912. i 1914. u Potsdamer Strasse i na Potsdamer Platzu do fotokolaža Hanne Höch i Raula Haussmana, slika Georgea Grosza i Otta Dixa, filmova Fritza Langa s početka dvadesetih godina i Simfonije velegrada (1926) Waltera Ruttmana, kazališta Brechta i Weila, pa romana Berlin – Alexander Platz Alfreda Döblina i još mnogih drugih znakova vremena koji su ovaj grad činili mitskim gradom prvih desetljeća 20. stoljeća. Nakon 1933. grad se, dakako, mijenja, ali i te su ga mijene činile ključnim protagonistom vremena koje dolazi, baš kao što će to činiti i poratno vrijeme podijeljene Njemačke kao slike podijeljenoga svijeta.

Knjiga Berlin Aleša Štegera, na svu sreću, ne bavi se takvim, rekao bih krajnje denotativnim znakovima. U njoj je faktografiji dodijeljena marginalna uloga, a ono što je njezin istinski sadržaj pripada autorovu jednogodišnjem boravku u gradu. Reći kako je knjigu moguće razumjeti i kao vrlo osoban dnevnik, ali s precizno lociranim zbivanjima, kako se opisi mjesta koja se spominju dopunjuju intenzivno življenim iskustvom, možda ne bi bila sasvim pogrešna karakterizacija Štegerove knjige. Zaista, u knjizi Berlin najmanje treba vidjeti putopisne zapise ili prepričavanje nečega što je nekoć netko drugi govorio. Šteger u konkretan prostor upisuje sebe, upisuje svoje iskustvo i gotovo da inzistira na takvoj, vrlo osobnoj vizuri. Nadalje, Berlin koji ovdje nalazimo Berlin je viđen i življen s početka 21. stoljeća. Tragovi vremena, vremena u kojemu je Berlin bio glavnim gradom, susreću se kao jasne referencije, ali ništa drugo. Autor nije ni sentimentalan ni nostalgičan za vremenom koje je iza njega i koje pripada pozornici na kojoj se, igrom slučaja, a slučaj se zove stipendija DAAD Künstlerprogramm, zatekao. On nastoji pisati vlastite trenutke, a ne vrijeme. Trenutke senzibilnoga pisca koji prostor što ga okružuje i u koji uranja bez distance misli i osjeća drugim jezikom.

Za ovu je knjigu Aleš Šteger 2007. godine dobio uglednu slovensku nagradu Marjan Rožanc za najbolju knjigu eseja. Knjiga je dakle žanrovski pomaknuta u drugo područje, podučje eseja, a ne putopisa, kako se ponekad znala brzopleto određivati. Međutim u pojedinim pasažima njezin jezik, prije svega struktura naracije, vrlo je nalik pjesmi u prozi. Miješajući i preklapajući žanrove, Šteger je ovdje oblikovao iznimno zanimljiv osobni rukopis koji se donekle razlikuje od njegovih ranijih knjiga. Na to ga je, sasvim sigurno, navela činjenica mjesta, Berlina. Šteger je jednom rekao kako ga u Berlinu fascinira činjenica što je on iz povijesnih rana uspio izgraditi jedinstveno stvaralačko okružje. To je grad koji nije, poput Narcisa, okrenut sebi niti je zaokupljen samim sobom, nego grad u kojemu bujaju razlike, grad koji slavi drugačije. Riječju, Berlin je danas istinski kozmopolitski grad. On je sasvim sigurno prestao biti prijestolnicom jednog vremena, jer je njegovo vrijeme, a to je 20. stoljeće, prošlo vrijeme. Konačno, u Berlinu se u Štegerovoj knjizi vrijeme doživljava kao zbroj trenutaka, u njemu se slike, zbivanja, naracije ukazuju fragmentarno, izmrvljeno. Šteger je izgradio cjelinu knjige opisujući grad u mikrocjelinama. On Berlin ne gleda uvriježenom hijerarhijom gradskih posebnosti, ali nema namjeru ni stvoriti neku osobnu hijerarhiju. Ljepota je ove knjige u njezinoj fragmentarnosti, u slučajnim vizurama koje se otvaraju hodanjem kroz grad i u sažetim opisima činjenica koje se neprestano dopunjuju osobnim asocijacijama. To je Berlin lišen aureole, grad viđen u kaleidoskopu u kojemu slučajan detalj mijenja poredak stvari. Jednostavno rečeno, Berlin kao jedno moguće mjesto 21. stoljeća.

(Zvonko Maković)

SKU: 9789537355579 Kategorija:

Dodatne informacije

Dimenzije 12 × 20 cm
Author Picture

Šteger Aleš

1973

Aleš Šteger (Ptuj, 1973) studirao je komparativnu književnost i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Knjige su mu prevedene na petnaest jezika. Urednik je zbirke Koda u Študentskoj založbi. Živi u Ljubljani. U zadnjih dvadeset godina bio je sudionik na više od tristo čitanja, festivala i simpozija u preko četrdeset država. Sa slikarom Dušanom Fišerom je napravio cijeli niz umjetničkih akcija i izložaba. Objavio je knjige pjesama Šahovnice ur (1995), za koju je dobio nagradu Slovenskog sajma knjiga za najbolji prvijenac; Kašmir (1997), Protuberance (2003, hrvatski prijevod 2003), Knjiga reči (2005) (Knjiga stvari, 2015) i Knjiga teles (2010) (Knjiga tijela, 2015), Nad nebom pod zemljo (2015), knjigu putopisne proze Včasih je januar sredi poletja (1999) (Katkad je siječanj usred ljeta, 2007), knjigu prozno-esejističkih zapisa Berlin (2007) i knjigu eseja S prsti in peto (2009). Kasnije izlazi roman Odpusti (2014), godinu prije njegov izbor pjesama Arhiv, a godinu poslije pripovijest za djecu i odrasle Kurent.