Rem: Kad se večernje sjene izdulje

U postapokaliptičkom svijetu Paule Rem, u budućnosnoj svagdašnjosti distopijskog romana Kad
se večernje sjene izdulje, otvara se hiperprostor za neumrli Kapital i njegovo pretumačenje
Egzistencije. Kada čovječnost zgasne, strojevi i sve postojeće, što se nekada zvalo Prirodom,
zadobiva nove statuse. U Paulinu se romanu, smještenom u 2200. godinu, gdje Mašinist održava
Kocku, gigantsko zdanje nasuprot posvudašnjeg okolnog Korova, pokazuju vrijednosti i
nevrijednosti naše suvremenosti, ono što nestaje i već nedostaje. Tu nema McCarthyjeva nasilja i
kanibalizma, nego se kroz čitljive i prezanimljive dijaloge i situacije ocrtava prilagodljivost i
svemoć logike Kapitala, jedina Zbilja i Vjera ondašnjosti. Bar je tako za Mašinista, koji održava
Kocku u postsvijetu, te preživljava usprkos malignim česticama nuklearnih procesa fisije i fuzije.
I ostali likovi romana tek su funkcije: Znanstvenica, Utjecajnica, Menadžer, Arhivistica,
Referent, Glumica.
I što se dogodi u romanu/svijetu u kojem jedino Kapital nešto zaista zna i znači? Pored
dočitavanja Paulina romana, treba iznova osmišljavati svijet, ustrajati uz nemoguće misije
umjetnosti, odgledati i iščitati prkosne nastavke umjetničke tvorbe zbilje, preboljeti sveprisutan
nihilizam, (p)ostati sloboda pred neizvjesnostima i niveliranjem koje rađa novu hororičnost. Ima
li distopijska književnost katarzičnost? Mnogobrojni eko-geo-homo problemi u izricanju svijeta-
kao-više-ne-svijeta traju i kada se prenesu u umjetničku istinu, no Paulin svijet sanja i svoju
drugačijost.

Željko Senković