Malo prije svega odavno smo

Remove pjesme počinju kao jezičke “provokacije”, a završavaju kao osvojena i
čitatelju ponuđena sloboda. Taj pjesnički jezik odaje, p(r)okazuje i otkriva osjećaje,
rafinmane, ideje, stavove, tačku promatranja subjektove ljubavi, njegovih
nesagorjelih želja i postignuća (pa kamo će taj san otići?) – u skočnim slikama i
zavodljivoj ritmičko-melodijskoj strukturi (mimoilazimo sve osim ritma) jedne
izvanredne autorske poetike. Ovo je ono najbolje što nam jezik uopće može (o)dati!
Dinamični pjesnički subjekti ili jezičke svijesti jedno se u drugome ogledaju baš
onako kako se dva “ja” u ovoj knjizi ogledaju i vole. Da, ljubavna je poezija u pitanju!
Ljubav u "jezičnim životima", drži čitatelje otvorenima za drugačije svjetove,
upozoravajući na pojedinca. Nije li to i najdublji smisao lirskoga pjesništva uopće?
Pjesnički subjekt ulazi ili izlazi iz apstraktnog jezika – u istoj stihovnoj ravni
(nevjerica-vjeverica), intermedijalira, topi žanrove i prakse iz tzv. culture of noise, igra
se gestama glam i synth-rocka, punka ili novog romantizma, prepušta se duplex-
snimcima (gitarist gitarizira) i bogati značenja stilemima koji oponašaju san.
Energetske mašine ritma čitatelja rollaju jer ima (opravdan) razlog/bojazan da su
vam neka bitna značenja promakla i nečuven ostao važan riff: „Pa daj nešto sam
napiši, kako se volimo i / zovemo / baš našim imenima, stanujemo u zbilji itsl.“ Knjiga
je to pjesnika koji je (vlastitu ljubav) „s indignacijom odbio za-bora-vi-ti…“ Taj je
„nezaborav“ čista inskripcija ljubavi. Ona se ne razlikuje od jezika kao takvoga, tog
koji je (s)tvoritelj.
Ned Ibrahimović