Harikla

Čini se da se u knjizi pjesama Ane Jurišić Harikla dogodilo sve što se trebalo i što se
nije trebalo dogoditi, ali njezina naknadnost ne isključuje iznenađenja i začudnosti,
jednostavnost koja se u jeziku ogleda s pretpostavkama, sumnjama i otkrićima. Tko
sam ja?, ili što je moje Drugo?, nije samo usputno pitanje, ili izgovor za narativne
dionice u kojima se sluti priča o gubitku i naknadi za ono što je život mogao biti. Ali
upravo se u tom međuprostoru nadoknađuje višak (ili manjak) koji se upisuje i briše
da bi se dosegla cjelovita slika: postojanja, ako se tako jednostavnom riječju može
opisati nelagoda i strast svakodnevnog.
Pjevanje u svakodnevnom: od govora prošloga o budućem, i obrnuto, prošla
budućnost kao sagledavanje vlastite pripadnosti gramatičkim i mnogim drugim
odrednicama i znacima: žensko / muško; vanjsko / unutarnje; vidljivo / nevidljivo;
predmetno / apstraktno.
(M. Mićanović)