Godina smrdljivog Martina

Tekstove u knjizi Godina smrdljivog Martina bilo bi ponajbolje opisati kao minifikcije (mikrofikcije) motivirane različitim zgodama, prostorima, likovima, emocionalnim stanjima… Tekstovi su realistični, ali ne može se reći da pred sobom imamo stvarnosnu prozu. Realizam je korišten kao podloga i zrcali se u situacijama, ili opisima koji ne prekoračuju granicu onoga što je stvarno, koje se evocira opisima običnih ljudi, detaljno opisanih prostora, mjestimice imenovanih prepoznatljivim toponimima. Svakidašnjica je arhiv iz kojega autor izvlači svoje slike i dogodovštine. Međutim, te sekvencije nisu pisane iz neutralne perspektive, ne svode se na faktografski iskaz, nego uspijevaju defamilijarizirati ono što smo automatizmom navade zaboravili doživljavati. Otuda tonalitet ovih fikcija, tonalitet u kojem su i prepoznavanja i čuđenja, tonalitet koji isprepliće emocije i misao. U najboljoj maniri minimalizma od jednake je važnosti ono što je iskazano i ono što je neizrečeno. (Stipe Grgas)

Obraćanje čitatelju, njegovo drugopolno „ja“, neprekidni pripovjedački interes za svakodnevno, prolazno, obično, temelji se na uvjerenju da je sva tajna pisanja (i čitanja) u jeziku. Jeziku koji se obavija oko fenomena ili izlazi iz njega, stupa u druge kontekste i situacije, dodatno usložnjava tekst kratke priče, mikrofikcije, i čini ga labirintom tajnih prolaza, ulaza i izlaza. Godina smrdljivog Martina daje Mićanovićevoj spisateljskoj praksi dodatnu mjeru ironičnoga (samoironičnog) govorenja o sebi, o drugima, o nesnalaženjima, nesporazumima i zaprekama. Čemu pisati u vrijeme korone? Parafraza je koja se odnosi na daleko ozbiljnije i teže vrijeme, teže naspram frivolnosti, banalnosti, zaborava sadašnjosti – i što sve još ne obilježava našu suvremenost? Gluhost i fragmentarnost, doslovnost i uzaludnost, može li se još što dodati, prepisati, upisati u to beznađe političke korektnosti, transparentnosti i laži. (Branko Čegec)