Gordana Benić (Split, 1950) diplomirala je kroatistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru te završila poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Splitu, profesionalna je novinarka u tjednom prilogu za kulturu Forum, dnevnika Slobodna Dalmacija. Članica je Hrvatskog P.E.N.-a. Za novinske članke iz područja likovnosti i zaštite spomenika kulture dobila je konzervatorsku nagradu Vicko Andrić 2000. godine. Nagrade: Tin Ujević, nagrada Društva hrvatskih književnika za knjigu poezije Laterna Magica (1998); Vicko Andrić, konzervatorska nagrada Ministarstva kulture za novinarski opus o Dioklecijanovoj palači u Splitu (2000); Goranov vijenac za cjelokupni poetski opus (2014), Nagrada za književnost HAZU (Nebeski ekvator, poezija, 2018), Nagrada Kvirin za poetski opus i prinos hrvatskom pjesništvu (2021). Objavila je dvadeset poetskih zbirki i knjigu publicistike: Soba (poezija, 1982), Kovači sjene (poezija, 1987), Trag Morie (poezija, 1992), Dubina (poezija, 1994), Laterna Magica (poezija, 1998), Balada o neizrecivom (poezija, 2003), Godina Sfinge (publicistika, 2003), Unutarnje more: izabrane pjesme (izbor i pogovor Zvonimir Mrkonjić, 2006), Svijet bez predmeta (poezija, 2007), Banalis Gloria (poezija, 2009), Oblik duše (poezija, 2011), Nebeski ekvator (poezija, 2015), Bijeli šum (poezija, 2019) , Vremenski putnici (poezija, 2020) te poetsko višeknjižje o Dioklecijanovoj palači u Splitu: Palača zarobljenih snova: imaginarni putopisi (2012), Palača nezemaljskih snova: psihogrami (2013), Palača svjetla i sjene: kozmogrami (2014), Palača posljednjih kartografa: iluminacije (2017), Palača i njezini dvojnici: fotogrami (2020), Palača nevidljivi planet: opus magnum (2021).
