Nekada sam živjela da bih pisala i to me ispunjavalo radošću i činilo me boljom. Danas pišem jer ne bih znala kako preživjeti bez pisanja, iz navike i iz potrebe da ono što me impresionira, fascinira ili straši prenesem na papir. Iz želje da ostavim trag.
Snežana Bukal spisateljica je koja iza sebe ima tri romana, dvije knjige priča, nekoliko knjiga za djecu. Knjige je objavljivala u Beogradu, gdje je rođena i odrasla, a koji je napustila 1992. godine, zatim u Nizozemskoj, gdje je silom ratnih neprilika emigrirala, i u Hrvatskoj, s kojom je vežu obiteljske i prijateljske veze. Vezana je osobito za otok Korčulu, kao jedno od mjesta stanovanja, gdje dolazi od 2003. godine.
Njena nedavno objavljena knjiga priča, u kojoj čitatelji najvećim dijelom upoznaju teško iskustvo iseljeništva, o kojemu pak, kao i o drugim teškim životnim iskustvima, ova autorica pripovijeda s neobičnom lepršavošću i lakoćom, nosi naslov »Bez zbogom svemu tome«. Objavljena je kod zagrebačkog izdavača »Meandarmedia«.
Razgovor sa Snežanom Bukal prigoda je da se čitateljstvo upozna sa radom ove pripovjedačice čije su knjige prevedene na brojne evropske jezike, i koje su naišle na pozitivne odjeke u kulturnim krugovima jedne od njenih zamjenskih domovina, Nizozemske.
Vaša nedavno objavljena knjiga priča »Bez zbogom svemu tome« podijeljena je u dva dijela – prvi, kraći dio čine priče napisane 1989. godine. Poetske, nostalgične, pomalo fantazmagorične poetike, u kojima pišete o prošlosti, djetinjstvu… Nakon toga slijede priče nastale nakon i tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada u bivšoj Jugoslaviji traje rat. Tu se stil mijenja, postaje izravniji, izvještajan, kao da time želite pokazati svu fantastičnost događaja koji se iznose. Kao da se do 1990. godine, između ostaloga, živjelo da bi se pisalo, a od tada je pisanje postalo sredstvo koje pomaže da se preživi…
– Da upravo tako. Ja sam nekada živjela da bih pisala i to me ispunjavalo radošću i činilo me boljom, veselijom i punijom. Vjerovala sam u moć riječi, radovala se riječima i pričama i vjerovala da mijenjam svijet. Ha, ha… Danas pišem jer ne bih znala kako preživjeti bez pisanja, iz navike i iz potrebe da ono što me impresionira, fascinira ili straši prenesem na papir. Iz želje da ostavim trag. I da sebe oslobodim, sve što je jednom na papiru, čini me lakšom. To je jedan oblik oslobađanja.
Prva nizozemska knjiga
Vi, nedvojbeno, pišete o vlastitom iskustvu. Je li za vas, kako je to nedavno kazao jedan hrvatski umjetnik, stvaralački rad vrsta svjedočenja? Ili, kako vi to doživljavate?
– Pišem jer se osjećam dobro i mirno kad pišem i ne znam zašto je to tako. Pišem da sačuvam pamet. Pišem da sačuvam sjećanja na one kojih više nema i da ostavim svjedočanstvo »from bellow« kako je to nazvao Hobsbawm govoreći o višku povijesti koju zapisuju povjesničari i manjku zapisa očevidaca kad je riječ o povijesnim događajima.
Kako je, u kratkim crtama, tekao vaš životni i kreativni put nakon odlaska iz rodnog Beograda u Amsterdam? Može li se kazati da je rat za vas donio ipak nešto dobro – da ste tijekom svih nedaća koje je donio uspjeli dozvoliti spisateljici u sebi da zaživi? Jer, do 1990. godine iza vas je bila tiskana jedna zbirka priča…
– Ne, ne i ne. Rat nije nikome donio dobro, pa ni meni. Spisateljica u meni bila je živa od kada znam za sebe. Godine 1986. objavila sam svoju prvu zbirku priča »Tamna strana«, u Matici srpskoj, urednica je bila Edita Šalgo. Knjiga je proglašena najboljom prvom knjigom te godine u Jugoslaviji, a u Zagrebu mi je dodijeljena nagrada »Zlatna jabuka«. Putovali smo u vlaku s članovima »Električnog orgazma« koji su bili proglašeni najboljim bendom, lijepo sjećanje.
Nakon toga radila sam na drugoj zbirci priča »Čuvarkuća i druge priče«, zbirka je trebalo biti objavljena u »Nolitu«, u ono vrijeme kad je sve tonulo u sivilo i odlazilo dovraga. Nestao je »Nolit«, knjigu je sa zakašnjenjem od dvije godine objavila izdavačka kuća Dragana Đokovića. Ja sam već bila u Amsterdamu.
Te radosti kad sam otvarala smeđu kovertu s knjigom i te tuge kad sam shvatila da nema posljednjih četiri priča! Te nestale četiri priče početne su priče zbirke »Bez zbogom svemu tome«.
U Nizozemskoj sam samo nastavila pisati. A do prve nizozemske knjige došlo je ovako: učlanila sam se u biblioteku, potražila odsjek slavistike, potražila meni najdraže pisce, našla od suvremenika Kiša i Krležu i došla do imena prevoditeljice Reine Dokter. U telefonskom imeniku našla sam njenu adresu, spakirala par svojih priča i pitala je bi li ih htjela prevesti na nizozemski. Reina mi se javila nakon par dana i rekla da je voljna prevesti ih. I to je doista i učinila.
Pitala sam je koje su najbolje izdavačke kuće u Nizozemskoj, misleći – lakše je padati no penjati se, rekla mi je tri imena, meni se dopao »Bezige bij« jer je Kiš bio u njihovom izdanju. Poslala sam priče u njenom prijevodu poštom, dobila nakon par dana poziv od urednika Oscara Timmersa, i sa tog prvog razgovora izašla s potpisanim ugovorom. Tako je to počelo. Iz igre.
Rat je promijenio moje teme, poetiku, odnos prema ljudima, dječji optimizam u meni, bezgranično povjerenje u ljudsku dobrotu i budalastu ideju da pisati znači lijepo pisati. Bacio je jasno svjetlo na sve, bilo mi je jasno tko je tko u toj priči.
Iskustvo majčinstva
Smrt prijatelja Milana Milišića početkom rata u Dubrovniku i Karima Zaimovića u Sarajevu rat su učinili stvarnim; kad se potpisivao Daytonski sporazum nagovijestili su da će poratni dani, mjeseci i godine biti teški na jedan drugi način. I tako se, usprkos svemu, radi svega, nastavilo pisati i onda kad se pisanje učinilo besmislenim, nikom potrebnim i nemoćnim da mijenja svijet. Na objavljivanje s mirom čekaju zbirka eseja »Dobro jutro Kolumbo!«, pisana u Maastrichtu uz puno čitanja i učenja o nacionalizmu, no kako me ta tema više ne uzbuđuje, ne da mi se otvoriti taj dokument. I roman »Negde u aprilu« suviše je ličan, suviše prepoznatljiv u likovima koji su moji suvremenici da bi mogao biti objavljen.
Na emotivno vrlo dojmljiv način pišete i o iskustvima majčinstva, o borbi koju ste kroz to iskustvo morali proći. Nema puno žena stvarateljica niti na drugim poljima umjetnosti koje se usuđuju govoriti o tom iznimno snažnom iskustvu, osobito ne na način da prikažu njegovu dubinu i ljepotu. Što mislite, zbog čega je tome tako?
– Zato jer je iskustvo majčinstva jedno od najdubljih i najdragocjenijih u mom životu. Zato jer su mi djeca bila oteta i odvedena iz Amsterdama u Beograd. Moja borba da ih vratim doma trajala je godinu dana i to je jedna godina koje se ne sjećam, osim u noćnim morama. Te godine naučila sam koliko sam jaka, nisam to prije znala.
Sve se to zbivalo 1995. i 1996., malo je tko od institucija u Srbiji tih godina mario za dvije otete djevojčice, nitko mi nije pomogao – ni psiholog, ni direktor u dječjoj školi, ni socijalne radnice, ni policija… Pomogla mi je jedna hrabra žena advokat, koja se borila poput lavice s ravnodušnim sudovima.
Kada smo na kraju dobile sve sudske odluke, do najvišeg Ustavnog suda, naučila sam što zapravo znači fraza »pravna država ne funkcionira«. Naime taj sanjani komad papira nije značio ništa ni socijalnoj radnici, ni policiji koja mi je trebala predati djecu. Vratila sam ih sama, prvo jednu, pa strašnih šest mjeseci kasnije drugu kćer.
Shvativši da nikada neću biti s oba djeteta istovremeno, morala sam slomiti sebe da povedem jedno, a ostavim drugo dijete. Mjesecima smo poslije u Amsterdamu spavale sve tri u jednom krevetu, budeći se noću u strahu da je sve samo san…
Te godine pisala sam »Prvi snijeg«, najosamljenija na svijetu, rečenicu po rečenicu, govoreći sebi: »Ako napišeš sljedeću rečenicu, nećeš poludjeti«.
Vaše pisanje nije vrsta pisanja koje će zaokupiti pažnju širokog čitateljstva. Intimistički tonovi prizivaju tiho, sporo čitanje, one sklone polumraku, melankoliji… Ipak, vaše su knjige prevedene na dosta jezika, stječe se dojam da ste u Nizozemskoj uspjeli kao spisateljica. Što biste mogli kazati o tome, o svojoj književnoj karijeri?
– Ne znam. Pišem, objavljujem, jako sam bila aktivna u Nizozemskoj, imala redovne književne večeri, predstavljanja, suradnje na nebrojenim projektima i književnim festivalima, puno reakcija u dnevnim novinama i književnim časopisima u vezi moje proze. Jedno Panonsko more riječi je isteklo iz mene. Također i u Belgiji, gdje je »De Morgen«, odnosno Herman Jacobs, tada urednik kulturnog dijela tog dnevnog lista, proglasio »Prvi snijeg« najboljim romanom te godine.
U nekom trenutku mene je umorilo objavljivanje u tuđem jeziku. I Nizozemska je podjednako mala u tom smislu kao i Hrvatska. Umorili su me književni krugovi, umorile su me teme koje sam lagano prestala doživljavati kao svoje, umorila sam sama sebe jer mi se učinilo da sam se počela ponavljati, da radim sve to bez strasti. Kao nekakva avitaminoza, nisam više mogla biti tamo, sve u meni je čeznulo za jugom. Tako se, između ostalog, dogodio odlazak iz Nizozemske i povratak u Hrvatsku. Korčula je bila slučajnost, sudbina.
Pisati na tri jezika
Iza vas su i tri objavljena romana, nekoliko knjiga za djecu… Gdje ste objavili romane, čime se u njima bavite?
– »Prvi snijeg« je objavljen prvo u Nizozemskoj, potom u Beogradu i Makedoniji. Druga dva romana su romani za djecu – »Tajna dječaka Ive«, također prvo objavljen u Nizozemskoj, potom u Srbiji i nedavno u Makedoniji. »Zašto je Dora udarila Kuna« je dječji roman objavljen samo u Nizozemskoj. I dječji i romani za odrasle pisani su s istom ozbiljnošću, dječji s više radosti jer se probudi dijete u tebi i ono piše. Dječje romane mogu čitati i odrasle osobe, razlika je samo što će prepoznati one nivoe priče koji će promaći djetetu.
»Prvi snijeg« je priča o dva svijeta, o tamo i ovdje, o izbjeglištvu i samoći, mada ga samo ja vidim kao ljubavni roman. U posveti i posljednjoj rečenici romana otvara se ta ljubavna priča.
»Zašto je Dora udarila Kuna« veseli je roman o tužnoj temi, o dvije djevojčice koje uče ponovo voljeti i biti dijete i prevladati zabunu i traumu uzrokovanu jednim ružnim razvodom.
»Tajnu dječaka Ive« sam smišljala godinu dana, slažući ga kao Rubikovu kocku, noću pred spavanje. Napisala sam taj roman u sedam dana i noći, bez spavanja, bez predaha, u jednom dahu. U njemu sam jedne sive zime u Maastrichtu prizvala svoju Dalmaciju, roman se događa na otoku Kalini, gdje se dječak Ivo, Zagrepčanin, po prvi put sreće sa svoje dvije nećakinje koje žive u Nizozemskoj i u ta tri tjedna koje provedu skupa događa se jedna prava pustolovina, potraga za pravim blagom – vodom. Malo sam se htjela našaliti na račun Stevensona. Jako mi je ta knjiga draga i djeca je vole čitati.
U Zagrebu sam objavila dva romana – »Milion, Libar Marka Pola«, mali povijesni roman o životu u Korčuli u trinaestom stoljeću. Milion je priča koju dvanaest dana uoči smrti stari Marko priča svome šestogodišnjem unuku Florianu, a Libar je priča o Markovom djetinjstvu, priča je Marko dijete.
»Bez zbogom svemu tome« je, kažu, zbirka priča. Ja tu knjigu vidim kao roman o nama i našim mijenama u rasponu od tri decenije. Oba romana objavio je Branko Čegec, »Meandar«, koji mi je bio i jest velika podrška u ovoj mojoj, nadam se, posljednjoj mijeni.
Potencija bez kraja
Članica ste Hrvatskog društva pisaca, u vašoj biografiji stoji da živite i na otoku Korčuli, jednu ste svoju knjigu napisali dijalektom korčulanskim… Jeste li i u Srbiji ili u Nizozemskoj članica nekog društva pisaca? Ako su Korčula i Hrvatska danas vaš dom, je li prisutnost u jednoj tako maloj književnosti kao što je Hrvatska pretijesna? Čijom se, zapravo, vidite kao spisateljica?
– U Nizozemskoj sam članica PEN-a i Udruženja književnika, ako me nisu izbacili jer se ne pojavljujem godinama. Član sam i Društva pisaca Srbije, ali nikada od njih nisam dobila nikakvu vijest ili obavijest. Objavljivala sam i pisala na tri jezika – nizozemskom, srpskom i hrvatskom. Jedna moja priča za djecu »Rat u televizoru« ušla je u Antologiju nizozemskih priča od 18. stoljeća do danas koju je priredio pisac Benali. Dakle, čiji sam ja pisac? Svoj i svojih čitalaca.
Jeste li u kontaktu sa piscima iz Srbije, sa kojima ste možda povezani generacijskom pripadnošću, književnim počecima? Koliko pratite i participirate u današnjem tamošnjem književnom životu?
– Vrlo malo, ili nimalo. Nažalost. Komuniciram redovno s pjesnikinjom Dubravkom Đurić. Sa prijateljima piscima i spisateljicama rasutim po svijetu. U beogradskim knjižarama ponekad sretnem poneku svoju knjigu i nasmiješim joj se. Sve drugo je prešlo u tišinu, vjerujem radi onoga što sam pisala, mislila i javno govorila od 1987., bez trunke samocenzure ili straha, po mjeri svoje savjesti i uvjerenju da domoljublje znači govoriti ono što vjeruješ da je istina, a ne ono što znaš da je laž. Tome treba dodati i jezik na kome su napisane moje posljednje dvije knjige, jezik je vruć politički krumpir ovdje na Balkanu.
Vaše povjerenje u prijateljstva i međuljudsku pomoć i solidarnost, a što se iščitava iz vaših priča, je na jedan način pomalo anakrono, u vrijeme kada ima toliko puno usamljenih i kada se ljudi teško odlučuju na izravnu komunikaciju. Odakle to dolazi – iz iskustva raseljavanja, kada vas je na to nagnala nužda, ili je to dio vašeg karaktera?
– Mislim da je dio mog karaktera. Jednom mi je jedna osoba koja je pročitala »Prvi snijeg« rekla: »Pročitala sam vas! Vi volite ljude«. Zbunila me, priznajem. Volim li ja ljude? Draži mi je maslinik sa sto maslina nego sto ljudi na jednom mjestu. Ne volim ljude kad su u grupi, to me straši, vidjela sam i iskusila kako su lako sposobni činiti zla djela i pozivati na zlo.
Volim pojedince, sposobna sam duboko, dugo i iskreno voljeti i poštovati. I prijatelje znane i neznane, i one kojih ima i one kojih više nema. Kad sam mislila da su se sve ljubavi u mom životu dogodile, rodio se moj unuk i jedna nova bezgranično nježna ljubav. A mislila sam da u srcu više nema mjesta za nove ljubavi. Tako sam naučila da je ljubav potencija bez kraja. Vjerojatno i mržnja.
Autor: Tatjana Gromača Vadanjel
Objavljeno: 6. srpnja 2014.
