Prvu informaciju o odlasku Milana Kundere proslijedio mi je moj sin, osamnaestogodišnjak
koji nikad nije čitao Kunderu. Dugo sam znao da je bolestan, posljednjih se godina
komunikacija s njegovom Verom, suprugom koja nam je mnogo pomagala oko autorskih
prava kada smo odlučili objaviti njegova sabrana djela, svela na kurtoaziju, moje čestitke za
Milanov rođendan (1. travnja) i njezine kratke informacije o tome kako su ona i Milan, sve
češće sa slutnjom neminovnog ishoda u koji ni ona ni ja nismo željeli vjerovati.
Ako napišem da je otišao jedan od posljednjih, ako ne i posljednji veliki pisac našeg
vremena, vjerojatno ću se utopiti u bujici kurtoaznih a stereotipnih formulacija kojima su
mediji danas preplavljeni, no kad kažem veliki, mislim prije svega na pisca koji je imao visoko
mjesto u suvremenoj književnosti, ali i doista respektabilan status, o kakvom današnji pisci
ne mogu ni sanjati.
Susret s Kunderinim pričama i romanima počeo je u mojim dvadesetim godinama kada je
sarajevski izdavač Veselin Masleša počeo objavljivati izabrana djela. Prve knjige pročitao sam
još u vojsci, u mračnim prostorima intendantskog skladišta u Kosovskoj Mitrovici Orwellove
1984, a Kunderina Knjiga smijeha i zaborava mekim je češkim humorom i specifičnim
kunderijanskim erosom čak i nevesele trenutke obasjavala svjetlom i nadom da uvijek
postoji neki izlaz. Tek kasnije, u esejističkoj knjizi Umjetnost romana, u Jeruzalemskom
govoru: roman i Europa, pročitao sam rečenicu: Roman nije rođen iz teorijskog nego iz
humorističnog duha, koja je sve objasnila i za mene bila ključ svih kasnijih čitanja Kunderinih
djela.
Njegova esejistička djela, barem u mojim čitanjima, jedna su od najboljih škola pisanja
romana, romana koji čak i nevelike epizode ljudskog života i odnosa među ljudima prikazuje
u svoj njihovoj kompleksnosti, ne zanemarujući ljubav, strast, humor i tjeskobu.
Mnogi su danas spominjali taj humor, ironiju, slike ljubavi i muško-ženskih odnosa, koje su
neka rigidna čitanja, posve izvan konteksta vremena i prostora njegovih romana, pokušavala
anatemizirati i zbog kojih, navodno, Kundera nikad nije dobio Nobelovu nagradu,
svrstavajući se uz bok još nekoliko velikih pisaca (Borges, Bulgakov, Kiš npr.) koji nikako nisu
stali u kalup švedskog odbora.
Mnogi će spominjati glazbu, umjetnost u kojoj Kundera nalazi pokretačku energiju svojega
pisanja i koja u različitim aspektima, strukturalnim, kompozicijskim, ritmičkim…, obilježava
svako njegovo djelo. Mnogo je umjetnosti, svih umjetničkih praksi, u njegovim romanima i
esejima, knjigama suptilnoga tkanja u jeziku, ponajprije u češkom i francuskom, ali i u
njegovom autorskom, univerzalnom jeziku njegova pisanja, zbog kojega je pomno pratio
prevođenje svojih knjiga a često i polemizirao sa svojim prevoditeljima.
Koncem devedesetih prošloga stoljeća, zahvaljujući Jadranki Pintarić koje mi je, nakon
gašenja Nakladnog zavoda Matice hrvatske, predložila ”preuzimanje Kundere”, počeo sam
objavljivati sabrana Djela Milana Kundere i objavio sve što je u formi knjige bilo izvorno
napisano ili uređeno od samog autora (poput npr. Umjetnosti romana). Nismo se poznavali
osobno, oko detalja objavljivanja hrvatskih izdanja komunicirali smo, kao što sam već
spomenuo, s njegovom suprugom Verom, posljednjih se godina u komunikaciju uvukla
njegova nikad izravno imenovana bolest, a kada sam prije desetak dana na festivalu Odakle
zovem u Podgorici sudjelovao u programu posvećenom prevođenju i recepciji Kunderinih
djela na prostoru regije, razgovor je završio pitanjem: Kako je Milan sada, kako mu je
zdravlje? Bilo je upućeno predstavnici češkog veleposlanstva, a da pritom nitko nije ni
pomišljao na ishod kakav će uslijediti…
Branko Čegec
