• Kategorija objave:Autor

Rođen 10. prosinca 1870. u Brnu u Moravskoj, djetinjstvo je proveo u očevoj kamenarskoj radionici. Osnovnu i srednju školu pohađao je u rodnom gradu, a u Melku (Južna Austrija) završio je Imperijalni licej. Od 1890. do 1893. studirao je na Politehnici u Dresdenu. U dvadeset i trećoj godini odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje je u Philadelphiji njegov ujak Benjamin radio kao urar. Tamo je tri godine obavljao razne poslove i proučavao kulturu Novoga svijeta, da bi se 1896. vratio u Europu i u Beču odlučio posvetiti arhitekturi. Od 1897. nadalje Loos objavljuje veći broj članaka (uglavnom u Neue Freie Presse) o različitim kulturnim temama, no vrlo rijetko o arhitekturi. Izuzetak u tom periodu i ujedno najava njegova sarkastičnog stila društvene kritike bio je članak Potemkinov grad, objavljen u reviji Ver Sacrum, glasilu bečke Secesije, u kojem se teorijski suprotstavio estetici Jugendstila. Cafe Museum, prostor koji je projektirao 1899, iskazao je u arhitektonskom mediju njegova stajališta, u tolikoj mjeri da su ga netom po otvorenju nazvali “Cafe Nihilismus”. Godine 1903. utemeljio je casopis Das Andere — reviju za “uvođenje zapadne kulture u Austriju” u kojem se nizom feljtona ogledao s aktualnim zbivanjima u kulturi i arhitekturi. Između 1904. i 1906. izveo je dogradnju Ville Karma na Ženevskom jezeru, koju je dovršio zagrebački arhitekt Hugo Ehrlich, a 1907. uredio Kärtner bar, u literaturi poznat i kao American ili Loos bar. Svoja dva najutjecajnija eseja-manifesta objavio je 1908. — Ornament i zločin i 1910. — Arhitektura, upravo u vrijeme priprema za projektiranje dotad najveće naručene mu zgrade — robne kuće Goldman & Salatsch na Michaelerplatzu, koja je dovršena 1911. Zgrada je već tijekom gradnje izazvala nemale kontroverze u Beču, u tolikoj mjeri da se čak javno pozivalo na zaustavljanje radova. Koncem 1911. održana je i javna rasprava na tu temu, na kojoj su Loosov projekt podržali, izmedju ostalih, Karl Kraus, Georg Trakl pa čak i najveći tadašnji akademski autoritet — Otto Wagner. Pred Prvi svjetski rat pokreće svoju školu arhitekture i izvodi neke od svojih najznačajnijih arhitektonskih projekata: kuća Steiner, 1910, kuća Scheu 1912, kuća Horner 1913, te redizajnira interijer Zentralsparkasse 1914. Početkom rata biva mobiliziran, ali odbija odjenuti službenu uniformu carske i kraljevske vojske te se na smotri pojavljuje u uniformi koju su prema njegovim zamislima napravili u tvrtki Goldman i Salatsch, zbog čega je umalo izveden pred prijeki sud. Po završetku rata Loos se aktivno bavi pitanjima kulturne politike, pa 1919. s Arnoldom Schönbergom i Karlom Krausom stvara koncepciju Ministarstva umjetnosti koja, dakako, nije prihvaćena. Između 1920. i 1922. bio je glavni arhitekt Građevnog odjela bečke komune, u razdoblju socijalističke uprave u gradu. Tada nastaje nekoliko nerealiziranih projekata radničkih stambenih naselja i projekt mauzoleja za Maxa Dvoraka. Godine 1922. sudjelovao je bez uspjeha i na natječaju za zagrebački hotel Esplanade, a iste je godine nastao i natječajni projekt za poslovnu zgradu Chicago Tribune u obliku dorskog stupa. Sljedećih pet godina, sve do 1927. Loos provodi u Francuskoj, uglavnom u Parizu, a kako je esej Ornament i zločin već 1920. bio preveden na francuski jezik u časopisu L’ Esprit Nouveau, vrlo je brzo uspostavio kontakte s najavangardnijim dijelom tadašnje francuske kulture. Tako je 1926/27. projektirao kuću za Tristana Tzara u Parizu, a dvije godine prije u Beču je izgrađen jedini radnički siedlung prema Loosovim nacrtima — Otto Haashof. Tih je godina bliski Loosov suradnik i zagrebački arhitekt Zlatko Neumann. U Beč se Loos vratio 1928, no i dalje je često putovao u Francusku i tadašnju Čehoslovačku. Tada nastaju kuća Moller u Beču (1928), kuće Muller (1930) i Winternitz (1931/32) u Pragu i ladanjska kuća Khuner u Payerbachu (donja Austrija, 1930), projekti stvoreni u duhu povratka monolitnoj prirodi arhitekture, kao “kontrast tada prevladavajućoj transparentnosti racionalističke arhitekture”, kako ih opisuje kritičar Benedetto Gravagnuolo. Na Loosov šezdeseti rodjendan, grad Brno na poticaj Tomasa Masaryka, dodjeljuje mu pravo na doživotnu godišnju stipendiju, kao majstoru arhitekture, a objavljena je i monografija njegovih djela iz pera Heinricha Kulke. Sljedeće godine Loosovo se zdravstvene stanje pogoršava kao posljedica spolne bolesti zadobivene još 1911. Umro je 23. kolovoza 1933. i pokopan na groblju u Kalksburgu, gdje se liječio na klinici Schwarzmann. Iste godine u listopadu njegovo je tijelo preneseno na počasni dio gradskog groblja u Beču, gdje mu je 1956. Gradsko vijeće podiglo spomenik izrađen prema njegovom nacrtu — jednostavnu granitnu kocku. Loosovi tekstovi objavljeni su u formatu knjige još za njegova života: Ins leere gesprochen (tekstovi 1897-1900), Georges Cres et Cie, Paris 1921., i Trotzdem (tekstovi 1900-1930.), Brennenverlag, Innsbruck 1930. i potom doživjeli više izdanja. Na engleskom jeziku može se naći više knjiga sabranih Loosovih tekstova, počevši od Spoken Into the Void: Collected Essays by Adolf Loos, Cambridge Massachusetts 1982.