Francuski profesor filozofije Olliver Pourriol u svojoj knjizi »Filmozofija« ostvaruje nesvakidašnji spoj između filozofskog priručnika i filmofilskog djela!
Kako Clint Eastwood u svojim ranim ostvarenjima (a i nekim kasnijim) uvijek uspijeva krenuti sam protiv svih, odnosno jedan protiv gomile neprijatelja? Točnije, kako u posljednjoj sceni »Nepomirljivih« iz 1992. godine kao poročni revolveraš William Munny izvuče živu glavu iz salona prepunog opakih tipova? Zato što tako piše u scenariju ili zato što je Eastwood oduvijek bio sklon veličanju svojih likova i izgradnji kulta ličnosti kojemu nema ravna. Možda…
No francuski profesor filozofije Olliver Pourriol u svojoj knjizi »Filmozofija« (izdanje Meandar medije, Zagreb, 2010.) ima drugačije objašnjenje zašto William Munny odlazi živ i neokrznut iz spomenutog obračuna – zato što primjenjuje Descartesovu metodu u kombinaciji sa spoznajama iz »Strasti duše«.
»Njegovo poznavanje ljudskih strasti – straha, bijesa, mržnje – omogućuje mu da odredi prioritete i niz djelovanja od kojih se u svakome sučeljuje zapravo samo s jednim protivnikom«, iznosi Pourriol i nastavlja kako Munnyevo djelovanje ne mora biti usklađeno s djelovanjem ikoga drugoga, a nered koji neizostavno nastane u skupini koja nije usuglašena ide mu na ruku.
Na sličan način na primjeru Forresta Gumpa autor objašnjava nerazmjer između beskonačnosti volje i konačnosti razuma, u »Fight Clubu« Davida Finchera pronalazi ideju spirale strasti, dok s primjerima iz trilogije »Matrix« promišlja o pitanju izbora koje za sobom neizostavno povlači pitanje slobode, a glavni junak Neo kojeg tumači Keanu Reeves jest izabrani zato što pronalazi sposobnost razdvajanja duha i tijela odnosno »razlikovanja misleće supstancije od protežne supstancije«.
»Nema nikakve sumnje, scenaristi Matrixa čitali su Descartesa« zaključuje Pourriol koji je godinama držao predavanja u pariškome kinu MK2 Bibliotheque gdje je običavao velika filozofska pitanja predstaviti kroz primjere iz hollywoodske kinematografije. Takav pristup slijedi i u »Filmozofiji« hvatajući se u koštac ponajprije s razmišljanjima dvojice velikana racionalizma Renéom Descartesom i Baruchom de Spinozom te njihovim razilaženjima.
Osim spomenutih, u knjizi se nalaze i primjeri iz brojnih drugih filmova – »Šesto čulo« i »Zaselak« M. Nighta Shyamalana, »Blade Runner« Ridleyja Scotta, »Collateral« Michaela Manna, »Taj mračni predmet želje« Luisa Bunuela te saga »X – men«.
Pourriolova analiza scena, likova i režijsko-montažnih postupaka popularnih filmskih ostvarenja i povezivanja s nekim od klasičnih pojmova filozofije urodila je nadasve zabavnim štivom, koje će i poznavateljima Descartesa i Spinoze, ali i onima manje upućenima biti zanimljiv i nesvakidašnji spoj između »filozofskog priručnika i filmofilskog djela«.
Vedran Jerbić (vjesnik.hr)
