Žena koja odgađa smrt

U zadnjim dvjema zbirkama pjesama Tumačenje zime i Zvijezde, davna lica spašenih, kao i u
novoj zbirci radnog naslova Žena koja odgađa smrt, Šalatovo pjesništvo tješnje se povezalo
sa stvarnom egzistencijom te emotivnošću i refleksivnošću projiciranom na kozmološke
dimenzije izmjene dana i noći te godišnjih doba. Ponovno pronađena ljubav i svjetlost
postupno su njegove pjesme otvorile toplije obojenim nutarnjim i vanjskim krajolicima i
značenjima. One se mogu jasnije smjestiti u obzor ljubavne poezije te čvršćeg refleksivnog
strukturiranja njegova vodoravnog (vidljivog) i okomitog (imaginarnog) pjesničkog kozmosa.
Kulminacija spomenutih poetičkih tendencija Šalatove poezije događa se u knjizi Žena koja
odgađa smrt. On se u njoj, kako ističe Darija Žilić, “odmaknuo od metateksta, sve više
ispisuje emociju, povezuje ju bešavno sa senzacijama svijeta”. Te pjesme “donose
oslobođenje od zamki jezika, pjesnika kao nositelja igre, u njima je lirski subjekt ‘pijani
kapetan/ kojem su se rastvorili svi svjetovi’.