Paralelni gradovi

Ostavljanje tragova, kretanje kroz različite jezične i kulturološke kontekste, prolazi i prijelazi,
Čegecovu rukopisu daje na očekivanoj živosti, otkrivanju govornih i drugih (emocionalnih)
perspektiva, dobrodošlih razlika i očekivanja. Erotsko i pusto, lirsko i priča, ulica i
beskućništvo, posvete (Igoru Isakovskom…), narativno se provjerava od svoga kraja prema
izgubljenu početku. Takvo premještanje je opsesivna odrednica u knjizi Paralelni gradovi i
traži čitatelja koji se snalazi izvan konceptualno markiranih mjesta (jezik – tema; lirski
subjekt – čitatelj), upisanih u tijelo teksta. Riječi-signali dižu se i rasprskavaju, dolaze s
poznatih i nepoznatih mjesta: „Zapusi pritiska i vlage uzduž i poprijeko. U sredini jednog
otoka. U sredini drugog otoka. Prsti balzamirani abecedom, koja i dalje napreduje, zuji u
ušima, ne zaustavlja se…“ (Zabeceda).
Čegecov tekst živi od mjesta s kojima u standardnim očekivanjima, zapletima i rješenjima
nismo uvijek na čistu, riječ je o morfološki obilježenim mapama (gradovi, otoci, zemlje),
sintagmama (divlji pearcing, meke tekućice, zamorske dubine, posvemašnja grafika),
metaforičnim obratima i zamjenama, ritmičnim i erotičnim uzdasima, svršavanjima i
završecima. Ukratko, „zabeceda“ koja se ne predaje pravopisanju, ne iscrpljuje u
gramatološkom obratu, ali i ne zaboravlja sve posuto i prosuto na (rodnom / ne-rodnom) tlu i
vrhu poezije. (M. Mićanović)