Leica format (m. u.)

Daša Drndić (Zagreb, 1946 - Rijeka, 2018.) od 1953. do 1992. živi i radi u Beogradu. Godine 1992. odlazi u Rijeku, potom 1995. u Kanadu, da bi se 1997. vratila u Hrvatsku. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1968, a magistrirala u SAD-u 1971. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući Vuk Karadžić, kao profesorica engleskog jezika na Narodnom univerzitetu Đuro Salaj i urednica-dramaturginja na Radio-televiziji Beograd. Prevela je desetak knjiga. Poeziju, prozu i prijevode objavljuje u novinama i časopisima širom bivše Jugoslavije. Napisala je tridesetak radio drama, igranih i dokumentarnih te dvadesetak pripovjedaka te je dobitnica mnogih nagrada: roman Sonnenschein osvojio je 2007. godine nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike i nagradu Kiklop za prozno djelo godine. Dobitnica je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja (Independent Foreign Fiction READERS Prize) za 2013. godinu te međunarodne književne nagrade Prozart 2014. Napisala je romane: Put do slobode (Beograd, 1982), Kamen s neba (Beograd,1984), Canzone di guerra (Zagreb 1998); prozu Marija Czestochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu (Rijeka – Zagreb,1997). Napisala je i Totenwande (Zagreb, 2000), Zidovi smrti (Zagreb, 2000), Leica format (Zagreb, 2003), Doppelgänger (Zagreb, 2005), After eight (Zagreb 2005), Feministički rukopis ili politička parabola: drame Lillian Hellman (Zagreb, 2006), Sonnenschein (Zagreb, 2007), April u Berlinu (Zagreb, 2009), Belladonna (Zagreb, 2012), EEG (2016).