Jedan od mnogih epiloga. Izabrane pjesme

Pasolini Pier Paolo

23,89 

Pjesništvo je medij kojim se Pasolini najdulje bavio i u kojem je najdulje ostao – još od prvog iskustva kada je, kao dječak, vidio kako pjesma fizički može biti napisana, prema primjeru koji mu je pokazala majka, pa gotovo do smrti kada je uz poeziju pisao još prozna djela, novinske članke i snimao filmove. Čak i ako se okretao drugim medijima, činio je to u maniri pjesnika – kad se okrenuo snimanju filmova, rekao je da zapravo piše pjesme filmskom kamerom, a njegovi likovi u romanima i dramama često tragaju za poetičnim i svetim.
Ovaj izbor pjesama, nastao u nekoliko godina biranja te (u Machiedovu slučaju) više desetljeća prevođenja i nekoliko susreta s pjesnikom, otkriva nam svu složenost Pasolinija − autora i čovjeka. U ovaj smo pjesnički izbor pokušali unijeti gotovo sve elemente koji su činili njegov umjetnički rad i život.

Valter Milovan

Knjigu su priredili, preveli i popratne tekstove napisali Valter Milovan i Mladen Machiedo.
(tvrdi uvez,188 str.)

Author Picture

Pasolini Pier Paolo

Pier Paolo Pasolini, talijanski književnik i filmski redatelj (Bologna, 5.3.1922. – Rim, 2.10.1975.). Diplomirao književnost u Bologni. Jaka povezanost s majkom, podrijetlom Furlankom, te proučavanje romanske filologije usmjeravali su ga na furlanski dijalekt, na kojem je izrazio svoj delikatni i fantastični pjesnički svijet (Pjesme Casarsi – Poesie a Casarsa, 1943; Gdje je moja domovina – Dov’è la mia patria, 1949. i dr). U majčinu rodnome mjestu Casarsi, gdje se nastanio 1943. bježeći od mobilizacije, pokrenuo je književni časopis na furlanskome i 1945. osnovao Malu akademiju furlanskoga jezika. Pristupio (1947) talijanskoj komunističkoj partiji, iz koje je bio izbačen (1949) zbog optužbe za zavođenje maloljetnika; izgubio i posao nastavnika. Od siječnja 1950. živio u Rimu, gdje je uređivao utjecajan časopis Officina (1955. – 59). U tzv. rimskim romanima Besprizorni (Ragazzi di vita, 1955) i Žestok život (Una vita violenta, 1959) opisivao, koristeći se mjesnim dijalektom, “potproleterijat”, svijet lišen svake klasne svijesti. U djelu Strast i ideologija (Passione e ideologia, 1960) teoretizirao je o novim težnjama neoeksperimentalizma – osobito o stilskoj slobodi i kritici suvremenoga kapitalističkoga društva. Uz dijelektalnu pisao je i poeziju na talijanskome jeziku (Gramscijev pepeo – Le ceneri di Gramsci, 1957; Religija mojega vremena – La religione del mio tempo, 1961; Poezija u obliku ruže – Poesia in forma di rosa, 1964. i dr.).