Opis
Ozakonjeno medijsko poduzetništvo rezultiralo je i naglom pojavom niza privatnih tiskovina i elektroničkih medija, kao i ulaženjem inozemnog kapitale u razne medijske projekte. Nije nimalo slučajno da se u okružju domaćih ideja i stranog novca oblikuju i dvije najveće hrvatske medijske kuće. Problem je što su one u najvećoj mjeri zadale i najteži udarac hrvatskoj kulturi. Tu su s prezirom, o čemu Nina Ožegović detaljno elaborira, odbačeni posljednji trzaji iole ozbiljnijeg novinarstva, da bi u sve izdavačke pore ušla medijska tabloidizacija. Hrvatska se radi stjecanja profita naglo pretvarala u zemlju senzacija, skandala i spektakla. Infotainment je postao mjerilo svega, a u njemu kulturnim dosezima ne može biti mjesta. To bi zacijelo odviše opterećivalo mozak prosječnog čitatelja i gledatelja. Medijski su računovođe zaključili da njihova čitatelja uopće ne zanima elaboracija i ocjena neke predstave, izložbe ili koncerta, ali da s nestrpljenjem čekaju informaciju o tome tko je bio na tom događanju, s kim je bio i što je za tu priliku obukao. Ako je napravio i neki eksces, zagarantirana mu je i naslovnica. Kultura je, osim njezine marginalizacije, i u potpunosti trivijalizirana, o čemu autorica donosi pregršt neoborivih argumenata.
Od fatalnih devedesetih do danas u tome se gotovo ništa nije promijenilo. Država ne plače za zagubljenim kulturnim prilikama. Kulturnjaci su joj uvijek na neki način suspektni. Vlastima odgovara što je novac za kulturu najmanji segment državnog proračuna. Nina Ožegović u svemu tome vidi poraz svih nas. I olako mirenje s tiranijom mediokritetstva i antiintelektualizma. Zato njezinu analizu vremena u kojem je sve krenulo naopako treba pozorno čitati. To je najmanje što je zaslužila.
Željko Krušelj
