Premda uvijek istaknuta kao autorica, s uknjiženjima koja su bila popraćena laskavim kritikama, Mirjana Buljan tek treba dobiti zasluženu recepciju koja bi je, opravdano, prema vrhunskim dometima njenoga proznoga izričaja, smjestila u plejadu kritički temeljitije obrađenih, vrsnih hrvatskih romanopisaca poput Fabrija, Jergovića ili Daše Drndić, autora koji također, poput Mirjane Buljan, rado i vješto prekoračuju žanrovske granice dnevnika, fikcionalne i ispovjedne proze, povijesti, autobiografije, biografije i memoara.
Mirjana Buljan (Niš, 1931. – Zagreb, 2019.) Studirala anglistiku i jugoslavenske književnosti. Gotovo cijeli svoj radni vijek, uz kratke iznimke, bila je slobodna književnica, prevoditeljica, publicistkinja i novinarka. Objavila je sljedeće naslove: Nevjesta iz Binča (1952), Vrtuljak (1964), Košuta Jesen (1967), Dugo putovanje u bijelo (1989), Zmija u raju (2006), Zamračenje (2012). Autorica je putopisa: Zapisi iz Irske (1961), Mađarski dnevnik (1964) i Moja Irska (2013). Njeni su tekstovi objavljeni u raznim domaćim i stranim časopisima te uvršteni u nekoliko antologija u Hrvatskoj, Njemačkoj i SAD-u. Prevela je neka od najznačajnijih autora svjetske književnosti kao što su James Joyce, Günter Grass, Lewis Carroll, August Strindberg i drugi. Za svoje drame i prozu dobila je više nagrada i priznanja. Objavljeno djelo u izdanju Meandra: Apsirtov pupak (2017).
