52 dana. Interkontinental

Knjiga pjesama 52 dana nastala je na osnovi neopreznog pristanka da se onaj koji putuje u Australiju javi pjesmom i da će dobiti zasluženi odgovor, točnije 52 dana je pjesničko i prijateljsko dopisivanje Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića. Udaljenost i razdvojenost možda zvuče kao tematska nosiva mjesta ljubavne poezije, ali riječ o različitim prostorima i kulturama, o pisanju s istog i s različitog mjesta o onome što vide, doživljavaju, osjećaju i misle. Za obojicu je svakodnevno dopisivanja pjesmama, između Hrvatske i Australije, bio izazov traženja teme, istraživanje oblika, stvaranje događaja u jeziku, gdje god da se jedan od dvojice sudionika (adresata) nalazio. Pjesme su, koliko god od toga jedan ili drugi bježali, nastale kao nagovor na pisanje pjesme, bavljenje poezijom i kad se to čini najmanje priličnim ili mogućim. Jedan se nije htio čuditi drugom kontinentu, nije htio pisati katalog svakodnevnih susreta, vodič kroz iznenađenja na putu, nije htio biti pjesnik-putopisac, pjesnik koji radi slikovnicu od vlastitog života, izvještava o onome što ga je plašilo ili u čemu je uživao. Drugi je postojano tražio osamu na mjestima gdje su ga poznanici zatjecali, prekidali u pisanju i odgovaranju, poticanju ili podsjećanju. Međusobno u mnogočemu različiti napisali su „interkontinentalnu“ knjigu pjesama 52 dana s toliko pjesama da im se i sami čude, da ih ne samo pamte samo kao svoje nego ih dijele onako kako su nastajale i govore o prošlom ili sadašnjem vremenu. Stilski i strateški različite postajale su jednake u različitom, nadopunjavale su se i iznevjeravale podjednako. I obrnuto: pisane su na putu sa zajamčenim povratkom i s nužnim odmakom, na putu u blisko: od djetinjstva do književnog života, od vijesti iz svijeta do obiteljskih, sentimentalnih, ogorčenih i pomirljivih uvida o sebi i drugima. Ozbiljno i tragično miješa se s ironijom, samoironijom, bijesom i bljeskom duhovitog, zaigranog i neponovljivog užitka pisanja. Ili se sve samo tako čini, upisivano je i dopisivano uporno i svakodnevno, iznenađujuće i poznato, poslano i čitano na whatsappu, što je bilo ne samo tehnička zadanost nego je utjecalo na druge tematske i stilske kontekste u 52 dana. Međutim, kao i uvijek, sve je prepušteno različitim čitanjima, interpretacijama, užicima, kako se to već s poezijom i knjigama događa: neizvjesno i radosno…

VEČER PADA U GEELONGU

Raspametilo se vrijeme i otpustilo
to dvoje razdvojenih
u svojim okovima
usamljenih na svojim dokovima.
Braća po jeziku su bili
i još svakakvim stvarima
u magli dok su stražarili
da jasnim obrisima daju ime.

Čemu pisati i čemu se nadati
čemu živjeti ako je šutnja
jedino dijete koje smo porodili?

Dok večer pada u Geelongu
možemo pisati o ljubavi
i stvarati sve što nam nedostaje
hajde onda, krenimo, započnimo pjesmom
na odlasku, pišimo o dolasku,
o kengurima i Aboridžinima,
o zagrebačkim ulicama i mjestima
gdje zvijeri čekaju i o mjestima
gdje se čeka kraj, čuvajmo se svega
o čemu nemamo što reći, ništa
nam se neće dogoditi u pjesmama
dok večer pada u Geelongu
a mi o toj noći ne znamo ništa.

Znamo sve o jutarnjim kavama
i nesigurnijim mjestima
stvorenim za izgubljenost
znamo sve o tajnom oružju
koje će nas sačuvati od noći
dok čekamo da svane u Geelongu.

Senko Karuza