Loos Adolf (Brno, 10. prosinca 1870 – Kalksburg, 23. kolovoza 1933) djetinjstvo je proveo u očevoj kamenarskoj radionici. Osnovnu i srednju školu pohađao je u rodnom gradu, a u Melku (Južna Austrija) završio je Imperijalni licej. Od 1890. do 1893. studirao je na Politehnici u Dresdenu. U dvadeset i trećoj godini odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje je u Philadelphiji njegov ujak Benjamin radio kao urar. Tamo je tri godine obavljao razne poslove i proučavao kulturu Novoga svijeta, da bi se 1896. vratio u Europu i u Beču odlučio posvetiti arhitekturi. Od 1897. nadalje, Loos objavljuje veći broj članaka (uglavnom u Neue Freie Presse) o različitim kulturnim temama, no vrlo rijetko o arhitekturi. Izuzetak u tom periodu i ujedno najava njegova sarkastičnog stila društvene kritike bio je članak Die Potemkinsche Stadt, objavljen u reviji Ver Sacrum, glasilu bečke Secesije, u kojem se teorijski suprotstavio estetici Jugendstila. Café Museum, prostor koji je projektirao 1899, iskazao je u arhitektonskom mediju njegova stajališta, u tolikoj mjeri da su ga netom po otvorenju nazvali Café Nihilismus. Godine 1903. utemeljio je časopis Das Andere, reviju za uvođenje zapadne kulture u Austriju, u kojem se nizom feljtona ogledao s aktualnim zbivanjima u kulturi i arhitekturi. Između 1904. i 1906. izveo je dogradnju Ville Karma na Ženevskom jezeru, koju je dovršio zagrebački arhitekt Hugo Ehrlich, a 1907. uredio Kärtner bar, u literaturi poznat i kao American ili Loos bar. Svoja dva najutjecajnija eseja-manifesta objavio je pod naslovima: Ornament i zločin (1908) i Arhitektura (1910), upravo u vrijeme priprema za projektiranje dotad najveće naručene mu zgrade: robne kuće Goldman & Salatsch na Michaelerplatzu, koja je dovršena 1911. Zgrada je već tijekom gradnje izazvala nemale kontroverze u Beču. Pred Prvi svjetski rat pokreće svoju školu arhitekture i izvodi neke od svojih najznačajnijih arhitektonskih projekata: kuća Steiner (1910), kuća Scheu (1912), kuća Horner (1913) te redizajnira interijer Zentralsparkasse (1914). Godine 1922. sudjelovao je bez uspjeha i na natječaju za zagrebački hotel Esplanade, a iste je godine nastao i natječajni projekt za poslovnu zgradu Chicago Tribune u obliku dorskog stupa. Sljedećih pet godina, sve do 1927, Loos provodi u Francuskoj, uglavnom u Parizu, a kako je esej Ornament i zločin već 1920. bio preveden na francuski jezik u časopisu L’ Esprit Nouveau, vrlo je brzo uspostavio kontakte s najavangardnijim dijelom tadašnje francuske kulture. U Beč se Loos vratio 1928, no i dalje je često putovao u Francusku i tadašnju Čehoslovačku. Tada nastaju kuća Moller u Beču (1928), kuće Muller (1930) i Winternitz (1931/32) u Pragu i ladanjska kuća Khuner u Payerbachu (donja Austrija, 1930), projekti stvoreni u duhu povratka monolitnoj prirodi arhitekture, kao “kontrast tada prevladavajućoj transparentnosti racionalističke arhitekture”, kako ih opisuje kritičar Benedetto Gravagnuolo. Na Loosov šezdeseti rođendan, grad Brno na poticaj Tomasa Masaryka, dodjeljuje mu pravo na doživotnu godišnju stipendiju, kao majstoru arhitekture, a objavljena je i monografija njegovih djela iz pera Heinricha Kulke. Sljedeće godine Loosovo se zdravstveno stanje pogoršava kao posljedica spolne bolesti zadobivene još 1911. Umro je 23. kolovoza 1933. i pokopan na groblju u Kalksburgu, gdje se liječio na klinici Schwarzmann. Iste godine u listopadu njegovo je tijelo preneseno na počasni dio gradskog groblja u Beču, gdje mu je 1956. Gradsko vijeće podiglo spomenik izrađen prema njegovom nacrtu — jednostavnu granitnu kocku.

    • Nema na zalihi
      Ornament i zločin
      Pročitaj više
      • Ornament i zločin

      • 3,98 
      • God. izd.: 2003. Broširano 60 str. Naslov originala: Adolf Loos: Das Werk des Architekten Prevoditelj: Oto Šolc (njemački) Svojevremeno je Joseph Rykwert zapisao: "Adolf Loos možda nije najveć iarhitekt dvadesetog stoljeća, ali je uz Le Corbusiera vjerojatno najznačajniji arhitekt-pisac". Loosovi britki, ne rijetko i cinični eseji danas imaju značaj povijesnog dokumenta, ali nude i mogućnost novog čitanja u vremenu u kojem…