TEMA unatoč svemu! KNJIŽEVNOST-KULTURA-KONTEKST godina XXI 4–5–6 / XXII 1-2, 2025-2026.

40

Vjerojatno su to bile najbolje godine naših života, najprije zato što smo bili mladi i što smo bili zvrkasti, vitalni, spretni, otvoreni za gotovo sve opcije, za oslobađanje sebe i prostora oko sebe jer smo posjedovali nadu, pogled prema horizontu koji tada još uvijek nije tonuo u totalni mrak. Vjerojatno je ukupna atmosfera političke obezglavljenosti nakon Titove smrti pridonijela živosti i kreativnoj ustreptalosti tih osamdesetih koje su bile bljesak i eksplozija i provala mraka na njihovu kraju, kada smo još uvijek naivno vjerovali da mrak ne može pobijediti energiju koju smo akumulirali.

Časopis Quorum kao divlje dijete godinu prije pokrenute Biblioteke Quorum, dijete koje se otelo autoritarnoj majci i od prvih koraka odbijalo vratiti se pod njezine skute (od kojih se otimalo točkicu po točkicu, kroz tri tzv. nulta broja), nakon prilično snažnih potresa i sve izraženijih turbulencija na političkoj sceni, od prvog je broja krenuo rastezati okvire i kršiti pravila unatoč povicima i prijekorima, unatoč neizvjesnostima u kojima se odmotavao svezak po svezak, broj po broj, i tako idućih 36 godina.

Možda ovakav tekst nije moguće pisati bez nostalgije, bez određene doze patetike, koje, nadam se, nisu samo rezultat protoka vremena. Ne mogu, naime, ne primijetiti svjetonazorske razlike već i između inicijalne generacije iz osamdesetih i onih koje su časopisu prilazile od devedesetih naovamo, ali osobito je to izraženo po okončanju polustoljetne strategije generacijskog okupljanja oko “generacijskih časopisa”, nekako s početkom novog milenija. Čini mi se, možda pogrešno, da je još tijekom devedesetih rep književne i kulturološke disperzije iz osamdesetih ostavljao vidljiv trag u poetičkim izborima književnih novajlija, nakon čega su sve uočljivija odmicanja pa i ograde, čak i kada se “formativni” predlošci nisu uspijevali uspješno zamaskirati. Ne želim pritom govoriti o kvalitativnim dosezima jednih ili drugih, najmanje od svega favorizirati poetičke izbore iz osamdesetih i ranih devedesetih, još manje naglašavati značaj posljednje “časopisne generacije” u hrvatskoj književnosti. Moje se reminiscencije vrpolje oko ideja slobode i ograničenja, znatiželje, nezajažljivosti, poliperspektivnosti i intermedijalnosti, modernizma i postmoderne, prepoznavanja u tekstovima “postmodernih” filozofa i teoretičara, Lipovetskog, Vattima, Deleuzea, Guattarija, Lyotarda, Foucaulta, Jamesona ili Johna Bartha, kojeg ne spominjemo prečesto, a koji nas je upozorio na razliku, na inovativnost modernizma u odnosu na renovaciju postmoderne. Nismo tada pristajali na mogući “ćorsokak”, slijepu uličicu u koju nas renovativna inercija može odvesti kada u potpunosti iščezne nagon potrage i kada se, pod dirigentskom palicom marketinških iluzionista, nađemo u začaranom krugu iz kojega nećemo znati izaći.

Časopis Quorum najveći je dio svoga vidljiva puta otvarao izlaze ili je nastojao upozoravati na njihovu važnost, na samorazornu projekciju umjetnosti bez odvažnosti prekoračenja, pa i onda kada ona izravno provociraju reakciju različitih mehanizama kontrole, od “balkanskih špijuna” do notornih režimskih žbira i njihovih uvijek budnih podrepaka.

Časopis Quorum u mnogočemu je nudio i nekonfliktne sadržaje, važne dokumente vremena i “slijepe pjege” propuštenih prilika, ne suzdržavajući se od potencijala provokacije, od ideje slobode umjetničke kreacije i spremnosti suočavanja.

Časopis Quorum bio je časopis za književnost, jer tako je pisalo u zaglavlju, koji je objavljivao tekstove iz i orazličitim umjetničkim praksama, nastojeći održavati intermedijalnu tenziju među umjetnostima s idejom nužnosti korespondencije kao prostora daljnje potrage i potencijalnog razvoja, da ne kažem napretka.

Časopis Quorum u cijeloj povijesti svoga izlaženja nije bio rob formalnosti: počeo je izlaziti kao “ukradeno rebro” Biblioteke i onda se, u sjeni političkih rasapa, najprije osamostalio, a onda i potpuno odvojio.

Kako svako vrijeme donosi svoje apsurde, tako su i tadašnje budne oči, tadašnji “zabranitelji”, već prilično meki i otromboljeli, namrgođeno reagirali na broj s dvjema Kršićevim raznobojnim naslovnim stranicama, ali nisu uspjeli pronaći valjane argumente za bilo kakvo ograničenje, čak ni za posipanje pepelom i pokajanje, pa je kratkoročnu nervozu zameo vjetar “dobrih vibracija”.

Časopis Quorum mnogo je prostora posvećivao glazbi, likovnosti, filmu. I stripu. Tek neznatno manje kazalištu i kulturnoj tradiciji. Još i danas susrećem ljude iz tih umjetničkih disciplina koji imaju potrebu naglašavati da im je Quorum bio udžbenik. A iz svih su dijelova bivše države.

Na riječkoj je periferiji osamdesetih niknuo kafić Quorum s logom časopisa.

O “quorumašima”, posljednjoj časopisnoj generaciji bez jedinstvene generacijske poetike, Tvrtko Vuković napisao je knjigu Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši.

Uređivao sam Časopis Quorum prvih pet godina, a nikad nisam bio imenovani glavni urednik. Prvih godina izlazio je s potpisom Vlahe Bogišića (koji me, btw., ni u jednom trenutku nije pokušavao kontrolirati i ograničavati), sve do njegova odlaska u vojsku, nakon čega su mi “omladinci” iz izdavačke kuće (CDD RKSSOH) rekli neka sada ja potpišem časopis, jer po zakonu netko mora biti odgovoran.

Časopis Quorum potkraj osamdesetih prodavao se u tri i pol tisuće primjeraka, s pretplatnicima od Velenja do Gevgelije. Najviše iz Novog Sada, Beograda i Sarajeva. Znatna količina odlazila je u Ljubljanu i prodavala se u knjižarama Mladinske knjige.

Časopis Quorum izlazio je trideset i šest godina u dvjema državama, kod triju izdavača, zapravo samo s jednim pravim glavnim urednikom: Miroslavom Mićanovićem.

Časopis Quorum pokrenuli smo prije četrdeset godina, u ljeto 1985., u skučenim prostorijama omladinskih redakcija, na adresi Savska 5, tik prije preseljenja na Savicu, u ulicu Franza Mehringa.

Časopis Quorum danas više ne izlazi.

Sada smo samo mi.

Quorum.

Branko Čegec