Otimanje (ePUB)
Karuza Senko
12,00 €
Ako ustvrdimo da bi polemika i dijalog mogle biti nosive i suprotstavljene odrednice
knjige pjesama Senka Karuze Otimanje, nećemo pogriješiti, osobito ako se misli o
krivnji, uzaludnosti i promašenosti. Slaganje dvaju različitih i oprečnih tekstualnih
oblika: dnevničkog zapisa, intimne ispovijedi (može li biti drukčija?) i pjesama o
samotnim danima i dvorima, nepotrebnim i pogrešnim susretima, izjavama, o
sumnjama i strahovima, o vokalima i uzdasima – ujedno je i približavanje i
odustajanje, komentiranje i prešućivanje onoga o čemu se pjeva. Traje i ponavlja se
pustolovina od gubitka glasa i smisla do raskošne inscenacije dodira, snova,
silovitosti i snage, do znaka koji prerasta i nadrasta mogući smisao vlastitog
postojanja, života i smrti. Nasuprot dokumentarnom dijelu, ton i glas u pjesmama nije
uvijek taman ili svijetao, nego se osjeća i upisuje kao stanka „da dođemo do zraka
prije točke“. Čitatelj u presudnom trenutku, s autorom, napušta očekivani značenjski
okvir i kontekst Otimanja. Riječ je o izmicanju, preobrazbama, o podmetanjima i igri,
sa sobom i s drugim, riječ je o muci koja je djeljiva, koja postaje ironično i borbeno,
samoironično i pomirljivo pisanje, pjevanje i govorenje. Literarni podtekst (Proust,
Beckett, Cioran, Hemingway, Manguel i Pavese, osobito Pavese) nije samo dodana
vrijednost, uključivanje drugoga, nego postaje moguće mjesto otpora, otežavanje
samorazumljivih motiva i tema bijega, poraza i samouništenja. Stvaranje vlastitog
pjesničkog jezika prilika je za supostojanje prošlog i sadašnjeg, erotskog i
seksualnog, zone pamćenja i provjere pročitanog i doživljenog: lica, žene i gradovi,
Mediteran, putovanja, pisma pisana velikim slovima, majke, očevi i djeca… Karuza je
pjesnik koji somnabulno ponavlja i obnavlja radna područja vlastitog života: intimno
do boli, a onda nekoliko koraka, redova, naprijed ili nazad, stižemo s njim do
paradoksalnih i lijepih uvida o sebi i svijetu. On je pjesnik odluka, paničnog traženja
zaborava i sjećanja, svega „onoga što nije mogao dotaknuti“. Ili što nije znao oteti, o
otmici je riječ i o traženju onoga što je ništa, ništa iz kojeg se ponovno obnavlja i
kreće. Ako se odlučimo za traženje odgovora na pitanje „kako pisati o sebi“, otkrit
ćemo u Otimanju neke od iznenadnih uvida da nas ono što pročitamo, ili dotaknemo,
napušta, odlazi na drugu stranu: „Skinuo sam sa sebe sve što sam znao i potonuo u
moru / Čekao da postanem riba. / Sunca su već bila na zapadu.“ Znanje nije jedini
alat u poslu čitanja i „otimanja“, što je više nego poticajno i potrebno! Otimanje i
otkrivanje u dubini i golosti naših vlastitih (čitateljskih) života preporuka je za
Karuzinu poeziju. I više od toga!
Miroslav Mićanović
