Zvonko Maković (1947) diplomirao je studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirao (Popularna štampana slika u Hrvatskoj 19. stoljeća) i doktorirao (Slikarstvo Vilka Gecana), a predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti gdje je šef Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije. Još za vrijeme studija počeo je raditi kao urednik kulturne, odnosno likovne rubrike u raznim novinama i časopisima u kojima je bio i stalni likovni kritičar, a paralelno s kritičarskom djelatnošću od 1971. kontinuirano objavljuje studije pretežito s područja moderne i suvremene umjetnosti. Autor je brojnih tematskih izložaba, sudjeluje na znanstvenim skupovima i u stručnim žirijima na izložbama i natječajima u zemlji i inozemstvu. Od autorskih izložaba valja osobito istaknuti: Slika za groš (Galerija Sudentskog centra, Zagreb, 1979), Hrvaška nova slika (Galerija Loza, Koper, 1981), 1850 (Slika u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća, Galerija HDLU, Zagreb, 1985), Ljubo Ivančić: autoportreti (Umjetnički paviljon, Zagreb,1995), Julije Knifer (Ikona Gallery, Venezia, 1997), Miroslav Šutej: retrospektiva grafike (Kabinet grafike HAZU, 1997), Ignjat Job: retrospektiva (Umjetnički paviljon, Zagreb, 1998), Nikola Reiser: retrospektiva (Umjetnički paviljon, Zagreb, 1998), Enformel i odjeci enformela (Galerija HDLU, Zagreb, 2001), Monokromi (Umjetnički paviljon, Zagreb, 2002), Stevan Luketić: retrospektiva (Galerija HDLU, Zagreb, 2002), Svjetlo (Dom likovnih umjetnika Ivan Meštrović, Zagreb, 2003). Bio je nacionalni izbornik na 49. Venecijanskom bijenalu gdje je predstavio slikara Julija Knifera velikom samostalnom izložbom. Makovićeva je izložba Kniferovih djela visoko ocijenjena u mnogim svjetskim časopisima i novinama. Objavio je više monografija o umjetnicima, među kojima Miroslav Šutej (1981), Ljubo Ivančić (1996), Vilko Gecan (1997), Edo Murtić: Istra (2000) i Julije Knifer (2002) te nekoliko knjiga eseja. Za djelatnost na području likovne kritike Maković je više puta nagrađivan, a dobio je Nagradu Hrvatske sekcije AICA-e (Međunarodnog udruženja likovnih kritičara) 2000. godine. Osim znanstvene i nastavne djelatnosti Maković sustavno objavljuje i djela s područja lijepih književnosti, prije svega poeziju. Objavio je knjige poezije: U žilama će ljepota teći (1968), Prostor voštanice (1969), Karta svijeta, (1971), Komete, komete… (1978), Činjenice (1983), Strah (1985), Ime (1987), Točka bijega (1990), Prah (1992), Veliki predjeli, kratke sjene - Izabrane pjesme (2000), Međuvrijeme (2005). Poezija mu je prevedena na više jezika, a nedavno mu je izašao opsežan izbor pjesama u Francuskoj (Larges espaces, courtes ombres, Pariz, 2003). Dobio je mnoge nagrade za svoj pjesnički opus, a među ostalima Godišnju nagradu Vladimir Nazor (1984) i Goranov vijenac (2001). Ostala djela: Dimenzije slike (2004), kritika te dva eseja: Oko u akciji (1973) i Nenapisano (1989).
