Maković Zvonko

ZVONKO MAKOVIĆ (1947) osnovnu i srednju školu završio je u Osijeku, a 1966. upisao je studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1973. Na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu radio je kao asistent od 1975. do umirovljenja 2012. u svojstvu redovitog profesora i voditelja Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije.
Magistarsku radnju pod nazivom Popularna štampana slika u Hrvatskoj 19. stoljeća obranio je pod mentorstvom akademkinje Vere Horvat Pintarić, a doktorirao s temom Slikarstvo Vilka Gecana.
Autor je brojnih tematskih i studijskih izložaba u zemlji i inozemstvu, a 2001. bio je
nacionalni izbornik na 49. Venecijanskom bijenalu. Među brojnim izložbama koje je autorski koncipirao ističu se kulturološki projekti 1850. – Kultura slike u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća (1985), Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (2004), Zero – Europska vizija 1958. do danas – Zbirka Lenz Schönberg (2004), Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti (2007), Strast i bunt: ekspresionizam u Hrvatskoj (2011), Put u vječnost (2016), Šezdesete u Hrvatskoj: mit i stvarnost (2018). Autor je mnogih retrospektivnih izložaba vodećih protagonista hrvatske umjetnosti 20. stoljeća (Miroslav Kraljević, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Marijan Trepše, Ignjat Job, Nikola Reiser, Ljubo Ivančić, Stevan Luketić, Vojin Bakić, Mladen Galić, Miroslav Šutej, Julije Knifer, Vjenceslav Richter, Vasko Lipovac, Vladimir Becić, Ivan Picelj itd.).
Objavio je brojne knjige poezije, kao i one znanstvene i stručne, te zbirke kolumnističkih tekstova.
Prva knjiga pjesama objavljena mu je 1968. i nagrađena nagradom Fonda A. B. Šimić i nagradom Sedam sekretara SKOJ-a. Među važnijim su knjigama pjesama: Komete, komete (1978), Činjenice (1983, nagrada Vladimir Nazor), Strah (1985), Ime (1987), Točka bijega (1990), Prah (1992), Veliki predjeli, kratke sjene (2000, izabrane pjesme) i Međuvrijeme (2005). Pjesme su mu prevedene na više jezika i kao zasebne zbirke izašle u Francuskoj, Njemačkoj, Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji.
Godine 2001. dobio je najveću nacionalnu nagradu za poeziju, Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički rad.
Od 2005. do 2009. bio je predsjednik Hrvatskog P.E.N. centra, a od 2014. do 2022.
predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.