Prečaci (ePUB)
Brajdić Katarina
10,00 €
Ne uvijek u skladu s očekivanim zaobilaznim lirskim putanjama, Katarina
Brajdić u knjizi pjesama Prečaci postupno i domišljeno gradi novi prostor
pisanja i otkriva mogućnosti poezije. Neočekivani ideal slobode izranja na
različitim mjestima, u različitim figurama, pretvara se u polaganost s kojom se
govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta. Ili, što je daleko važnije,
njezina „izgovorljivost praznine“ čitateljsku odsutnost čini stvarnom i
mogućom: „odjednom spremnost oblaka / odjednom mogućnost naslova / tamna
lakoća i skorije vrijeme / blizina za svakoga“. Tamna lakoća! Pjesnikinja pristaje na
arbitrarnost i neodlučnost riječi s kojima se ponovno osvaja i usvaja svijet prošlog,
povijest čitanja vlastitih strahova i odluka, odlučivanja. Riječ je o odlučnosti i
prevođenju, upotrebi „budnih jezika“ i njihovih nužnosti, koordinata koje se odnose
na tijelo, mjere tijelom kao središtem događaja u kojem se mijenjaju uloge,
očekivanja. Samoća, dostupnost i ostavljenost… Čini se jednostavno i poznato,
samoodrživo i isplativo, nužno je disati i raditi, ali upravo je ideja rada, rasporeda i
vremena, postala nešto drugo, drugo za Drugoga. Namjera je gledati i slušati, služiti
se, biti izvan gluhosti svijeta, ali i u njegovu živom središtu: „jezik, uzimam što
stignem / kažem govori mi, otvaram sve što je od slova / autor, njegovi su navodnici“.
Ali nemojmo se u kretanju Prečacima prevariti i vjerovati da su sami sebi središte,
pjesničko ne-mjesto, naprotiv: riječ je o pamćenju odrastanja, djetinjstva, i onih i
onoga što je okružuje, što ona iznova oblikuje kao moguće, kao stvarno, kao žena
koja sjedi u svojoj i mnogo drugih pjesama. Govori se posredno i izravno o ulogama,
ženama i muškarcima, o rukama i šutnji, a da nismo još započeli, dotaknuli, osjetili i
razumjeli što je dodir, što čemu pripada i s čim se što daruje i tko što određuje i dijeli.
Kuća, dom, „šarene laže“, zablude, razotkrivanja, iskupljenje, otok (Lastovo), selo i
gradovi, samo su u ovom nizu motivi za ozbiljnu igru otkrivanja i imenovanja.
Pjesnikinja uspostavlja razliku u odnosu na postojeću pjesničku praksu – razliku
između želje da se sve vidi, da se čuje dok zatvorenih očiju odgovara i pita, istražuje
i mijenja. Kakva je to žena? Kakva je to pjesnikinja? Odgovor sasvim sigurno nije
jednoznačan i pouzdan: Prečaci žive od vlastitih gramatičko-stilskih znakova i
struktura, i radosno i poletno i ozbiljno, istodobno. Od tijela i približavanja pjesmi i
drugima, tebi dok Prečace držiš i imaš u rukama. Čitajmo!
Miroslav Mićanović
