Miroslav Mićanović dobitnik je nagrade “DUHOVNO HRAŠĆE” za najbolju zbirku pjesama slavonskoga autora između dvaju susreta:
Nakon više godina Miroslav Mićanović napisao je novu zbirku pjesama, poduprtu u
međuvremenu stečenim proznim iskustvom, vrlo koherentnu u predmetno-tematskom sloju,
izraznoj intonaciji i kompozicijskom ustroju. Autor se u poetičkom profilu ove zbirke pod
naslovom Jedini posao s jedne strane oslonio na narativni, demetaforizacijski, depatetitizirani
stil koji je u hrvatskome pjesništvu inaugurirao još Milivoj Slaviček, a osobito Zvonko
Maković, stil koji je svoj kvantitativni vrhunac doživio u takozvanom stvarnosnom pjesništvu
na prijelazu stoljeća. Uistinu, Mićanović se jednostavnim riječima, ekonomičnim, često i
„suhim“ izrazom, usredotočenošću na objekt u njegovoj fizičkoj pojavnosti, povlačenjem
lirskog subjekta u pjesmovnu svijest i narativnom ulančanošću u velikoj mjeri približava
prostoru Makovićevih „činjenica“, odnosno goloj deskripciji kao diskursu koji u općoj
arbitrarnosti jezika nastoji biti što je moguće manje arbitraran. No, upravo je Mićanoviću, kao
teoretski vrlo osvještenom autoru, posve jasno da traganje za činjenicama nužno vodi u
rašomon njihova utvrđivanja, selektiranja, interpretacije, da – nadalje – govor o memorijskim
faktima priziva još znatniju sjenu onoga što je ostalo neosvjetljeno, zaboravljeno, prešućeno,
što pak daje bitno drugačiju intonaciju i onom što se je ipak upisalo u sjećanje i u jezik. I
upravo je u napetosti između onoga što se iznosi i dubinskih jeka onoga što je neizrečeno, a
prisutno, najznatnija vrijednost ove Mićanovićeve vrsne knjige. Taj se odnos eksplicitnog i
implicitnog u njoj pojavljuje u više dimenzija. Događa se to, primjerice, u vremenskoj
dimenziji kao evociranja prošlih zbivanja iz autorova već dalekog djetinjstva, i implicitnog
projiciranja prošlosti u sadašnjost ili neku bezvremenost zamrznutog vremena; zatim
prostornoj dimenziji kao odnos autorove rodne Gunje i slavonskog ambijenta te prešutnog
premještanja pjesmovne svijesti koja istodobno daje naslutiti svoj fizički odlazak, ali i
naknadni duhovni povratak u zavičaj; te – napokon – tematskoj dimenziji kao plastičnom i
prezentnom pričanju o stvarima i ljudima za koje se u podtekstu jasno osjeća ili se izrijekom
navodi da više ne postoje. Uistinu, ta se poezija zbiva, kako se kaže na poleđini knjige, među
„središnjim mjestom i disperzijama: putovanjima, odlascima i vraćanjima, blizinom i
udaljavanjem, daljinom i približavanjem“. Mićanović tako s lucidno posloženim detaljima i
osjećajem za pitoreskne, ponekad i pomaknute likove, te gustu i zagušljivu atmosferu
slavonskoga mjesta s usporenim vremenom, daje sugestivnu sliku prednjega događajnog
plana. No, ta bi slika ipak ostala u velikoj mjeri na zanimljivom, ali razmjerno plošnom
opisivanju kada autor ne bi dao naslutiti i pozadinske emotivne, evokativne i simbolizacijske
valere koji knjizi daju dubinskiju perspektivu nostalgije, tajanstvenosti i slučajnosti mnogih
životnih događaja i ljudi, lebdivosti između prošlog i sadašnjeg vremena, opće praznine,
prolaznosti i smrtnosti koja je prisutna i u najkonkretnijim i najslikovitijim životnim
prizorima. Zasnivanje poetskog prostora, mićanovićevskog „svijeta kao teksta“, kao onog
mjesta na kojemu se tekst i u najkonkretnijem vremenu i prostoru ipak oslobađa svojih
kronotopskih ograničenja, znatno je pospješeno i istodobnom prisutnošću živih i mrtvih,
njihovim supostojanjem u, primjerice, nekoj staroj kući koja se otvara simultanosti raznih
vremena i otisaka koje su u njoj ostavile različite osobe. Jasno je, napokon, da je
Mićanovićevo vrlo konkretno, precizno deskribiranje prošlosti, njegovih ljepota, strahova i
prolaznosti, (auto)biografičnosti i činjeničnosti, zapravo i svojevrsna sinegdoha čitavog
ljudskog postojanja, njegove bačenosti u zagonetnu egzistenciju te nagnutosti nad provaliju
praznine i nestanka. Prema Mićanoviću, sav je život zapravo zagušljiva slavonska ravnica
prepuna egzistencijalnih napuklina i vremena koje zjapi prazninom, ravnica iz koje je autor
samo prividno otišao i prividno joj se vraća. Upravo zbog toga umješnog spoja vlastitih
memorabilija, znatne sugestivnosti evociranih prizora i diskretne, implicitno izvedene
simbolizacije i univerzalizacije, zbirka pjesama Miroslava Mićanovića Jedini posao zasigurno
je navrednija u njegovom dosadašnjem pjesničkom opusu, kao i jedna od najdojmljivijih u
jednogodišnjoj hrvatskoj poetskoj produkciji. Zbog svega toga njezin je autor, prema
mišljenju Prosudbenog povjerenstva, zaslužio biti ovogodišnji (su)laureat nagrade Duhovno
hrašće za najbolju zbirku pjesama slavonskoga autora u jednogodišnjemu razdoblju.
